“Zdravo! Jeman petnajst godin. Živin u Jugoslaviji i već san položija par razreda osnovne škole. Ja san pivač a tija bi bit slavni ka Zdravko Čolić. To bi i moga bit jerbo smo si obadva po sveme dosti nalik al justo samo ka bi me neko malkice pogurnija u karijeri. Vidija san oglas u Glasu Koncila da oćete pomagat dobre pivače. Kunen van se svojon materom da pivan i boje od Zdravka Čolića al niman sriće a i ovdi moš uspit jedino ako ti je ćaća il neko od familije oficir u vojske il milicajac u milicije. Aj mi bar vi pomagajte. Zdravi i veseli bili. Siniša Buco Jabuka (to van je jedni otok) Jedina ulica 1 Jugoslavija P.S.: E, još nešto ću van reć. Da ste metnili oglas na nekoj od prednjih stranic moga san se i ranije javit. Čoviku triba dosti vrimen za pročitat novine a ni pisat van ovo pismo ni mali posal. To još i velo duže traje.” Odloživši pismo Ivan Pavao II pogledao je u svog tajnika koji je nepomično stajao pored radnog stola.

– Tko je to Zdravko Čolić? – upitao ga je.

– Jugoslavenski predstavnik na natjecanju za pjesmu Evrovizije prije nekih desetak godina, Sveti Oče. – bez puno razmišljanja je odgovorio službenik čiji je glavni posao bio da uvijek bude o svemu dobro obaviješten.

– Jel’ pobijedio? – zainteresirano upita Papa.

– Ni blizu tome. Završio je negdje u donjoj polovini natjecatelja. Ipak, od tada je jako popularan u Jugoslaviji, žene luduju za njim. – namrštio se tajnik.

Istovremeno je i lice njegovog šefa postalo mrgodno. Spominjanje žena ili Jugoslavije uvijek je izazivalo takvu reakciju u vatikanskim prostorijama. Ovaj put su čak spomenute u istoj rečenici, što je rezultiralo neugodnom tišinom u uredu. Tajnik je prvi progovorio.

– Oprostite Sveti Oče, što da kažem onom pravoslavnom popu? Već satima čeka na audijenciju. Kaže da je jako hitno i da vas svakako mora vidjeti. Doima se jako nervoznim. Papa se na to trgnu iz svojih misli.

– Što sad taj opet hoće!? Jučer je bio ovdje s dobrim vijestima i otišao odličnog raspoloženja. – još uvijek mu je lice bilo namršteno, sad čak i više. Nastavo je govoriti nekako preko volje – Ne sluti mi na dobro, al svejedno, uvedi ga i ostavi nas nasamo. Kad završim s njime podsjeti me opet na ovo pismo, s tim još nismo završili.

– Da, naravno Sveti Oče. – tajnik je dostojanstveno izašao iz ureda.

Zatvorivši za sobom masivna vrata našao se u sličnoj, ali nešto manjoj predprostoriji, što je bila njegova kancelarija. U najudaljenijem kutu, na velikom trosjedu, sjedio je pop Jovan Kekerezac. Bio je jedina osoba u prostoriji, do povratka tajnika. Svo vrijeme čekanja proveo je grickajući nokte i nervozno lupkajući nogama o parket, tako da je nokte na rukama imao još samo simbolično. O onima na nogama se za sada ne bi moglo ništa reći, jer pravoslavni sveštenici su obavezni nositi obuću tijekom svog radnog vremena. To je, što vidimo iz ovog primjera, osim higijenske i estetske, još i odlična zaštitna mjera. Osobito ako je osoba radi pojačanog stresa na poslu sklona autodestrukciji. Da je kojim slučajem Jovan Fitilj Kekerezac službenik neke religije koja se spram nošenja obuće u radno vrijeme odnosi neformalnije i liberalnije od Srpske pravoslavne crkve, vjerojatno bi već do sada i nokti na njegovim nogama bili tek draga uspomena na dane kad su mu se svi planovi odvijali po planu. Srećom po nožne nokte, a i na radost proizvođača obuće, Fitilj, kao i ostali službenici i sljedbenici njegovog poslodavca SPC-e, nosili su i još uvijek nose obuću na nogama. Čak i oni među njima koji ne trebaju satima čekati da ih primi na razgovor njihov saveznik, sponzor i prijatelj. U konkretnom slučaju tajni. Kad bi se radilo o javnom savezništvu onda vijest o noćasnoj havariji nekakve ribarske brodice u jadranskom moru ne bi trebala biti saopćena u četiri oka. Niti bi imala biti predmetom posebne zabrinutosti dvojice vlasnika ta četiri oka. U ovom slučaju, međutim, postoji puno razloga za zabrinutost. Trenutno ovoga koji vijest o bivšoj brodici donosi, a uskoro i onoga kome ju donosi. Tajni pripadnik tajne organizacije ”SRCE”, tajno zvan C4, donosi njihovom tajnom pokrovitelju vijest da organizacija koju ovaj tajno sponzorira više ne postoji. Barem ne u pluralu, kada je o članstvu riječ. Kao jedini živi član dotične borbeno političke ustaške organizacije preostao je autodestruktivni i nervozni pravoslavni pop, odskora zamalo sasvim bez noktiju na rukama. Vijest koju je čuo jutros na radiju, dok si je u kupaonici češljao bradu i uređivao nokte na rukama, sasvim ga je izbacila iz takta. Spiker je rekao da se na jugoslavenskoj strani Jadrana, blizu zamišljene granične crte sa Italijom, u ranim jutarnjim satima na otvorenome moru dogodila havarija talijanske ribarske brodice “De Bella”, da nema preživjelih i da se sumnja kako je kvar na električnim instalacijama izazvao eksploziju rezervoara s gorivom. “Jest moj kurac kvar na instalacijama!! Potopila ih JNA, mami da im ga nabijem!!” – urlao je i skakao po hotelskoj sobi, sav izvan sebe od bijesa Fitilj. Desilo se upravo ono za što mu je Papa jučer garantirao da je nemoguće da se desi, nakon što mu je Fitilj zadovoljno raportirao kako sve ide prema planu i da akcija “Roštilj na plaži” počinje. Papa se pohvalio da je sve sređeno oko prelaska granice i da će jugoslavenskim teritorijalnim vodama te noći patrolirati vojni brod sa slovenskim zapovjednikom koji je rođak nekog ljubljanskog liječnika, a taj je pak njihov provjereni suradnik. Danas, nakon obećavajućeg jučer, on treba priopćiti Papi kako je sve u što su polagali tako puno nade propalo i to baš zbog navodno provjerenog slovenskog suradnika. Znao je Fitilj odavno koliko se može, to jest da se uopće ne može, vjerovati tim Slovencima. Njih je smatrao i nepotrebnim viškom u staroj Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, ali kome da danas o tome priča kad prošlost malo koga interesira. Zato se i odlučio za djela, umjesto za riječi, pa je sa Murderom osnovao organizaciju SRCE, koja od noćas više ne postoji.

“Sveti Otac će vas primiti”- hladno mu se obratio tajnik stojeći pored otvorenih vrata glavnog ureda – “Možete ući.” Jedva ustavši s trosjeda u kojem kao da je sjedio čitavu vječnost teškim koracima krenuo je prema vratima iza kojih ga nije čekao tako ugodan razgovor kao onaj jučer. “Ne zaboravite mu poljubiti ruku.” – šapnuo je tajnik Fitilju dok je ovaj natmuren prolazio pored njega. Bio je to uobičajeni podsjetnik koji je uputio svakome koga bi puštao u ured k svome šefu, ali današnji posjetitelj je i inače imao svoje mišljenje o toj uobičajenosti. Danas nije imao volje, niti živaca, zadržati to svoje mišljenje samo za sebe. “Ne seri mi s tim pederskim forama!” – ljutito mu je odbrušio i ne čekajući da tajnik uđe s njim, što je također bio običaj, zalupio mu teška drvena vrata pred nosom. Fitilj je ušavši u papin ured, produžio do njegovog radnog stola, ondje je stao i ostao tako nijemo stajati. Pogleda čvrsto uperenog u pod nazirao je tek krajičkom oka osobu što ustaje od stola, polako ga zaobilazi i približava mu se. Zatim se u njegovom vidokrugu ukazao dio ruke suprotan dlanu, bijela haljina i čudne bijele cipelice. Fitilj je znao što se sad od njega očekuje. Jučer je gotovo istu situaciju izbjegao rukovanjem s identično mu ponuđenom rukom i širokim osmijehom iza kojeg je sugovornika obasuo dobrim vijestima. Vidio je da Papa ni je dobro primio obično rukovanje, ali je Fitilj to uspio kompenzirati riječima koje su uslijedile. Danas nije imao čime nadomjestiti svoju nevoljkost da kleči pred nekim i ljubi mu ruku.

– Hvaljen Isus. – začuo je poznati pozdrav poznatog glasa.

– Još bolje vas našli domaćine! – uzvrati mu Fitilj na svoj način, pa podiže pogled ignoriravši ruku u očekivanju i nastavi govoriti gledajući sugovornika u oči – Iako nisam baš siguran da…hm, jeste li slušali danas vesti?

Ivan Pavao II, očito nezadovoljan što ovaj opet ne kleči pred njim i ne ljubi mu ruku, vrati se do svoje stolice, sjedne i, ne bez nadmenosti u glasu, odgovori:

– Ja sam vijest – oštro je gledao u Fitilja – I ja stvaram vijesti. Na drugima je da ih slušaju. Zbog čega ste opet ovdje? Nije to nimalo pametno!

– Voleo bi da nisam ovde! – Fitilj podiže glas i još oštrije pogleda sugovornika nego ovaj njega – Nesreća i nevolja me danas dovedoše. Izginula mi noćas cela ekipa i uništeno je…

– SRCE!? Pričaš o SRCU??? – Papa skoči iz stolice kao da je užarena.

– O čemu bi drugom!? – Fitilj će ljutito – Možda o pizdi? Oćeš o slovenskoj? Izbezumljeni Ivan Pavao II naglo je promijenio boju lica, poplavio i pao na pod bez riječi.

– U jebote! – Fitilj mu brzo priđe sav smeten – Jebotebog, šta ću sad?!

Klečao je i gledao zbunjeno u čovjeka kako pred njim nepomično leži. Uhvatio ga je za ruku i opipao mu bilo, pa kad je osjetio slabasno pulsiranje počeo ga je tresti za ramena ne bi li ležećeg prizvao k svijesti. Bez rezultata. Zatim mu je palo na pamet da bi šamaranje moglo poslužiti svrsi. Fitilju je zaista stalo da Svetog Oca dovede u normalno stanje, pa ga je šamarao zaista temeljito i nimalo slabašno. Zvuci šamara zvonko su odjekivali glavnim vatikanskim uredom neko vrijeme. Kad niti to nije pomoglo, Fitilj je već umalo odlučio otići po tajnika i zatražiti njegovu pomoć. U zadnji čas palo mu je još nešto na pamet. Prišao je licem sasvim blizu Papinom licu, otvorio mu rukom usta, udahnuo i prislonio svoja usta na njegova, upuhujući mu svoj dah u pluća. Ponovio je to nekoliko puta i Papino lice je počelo opet poprimati normalnu boju. Usprkos masivnim drvenim vratima zvonki šamari nisu se mogli ne čuti u tišini tajničke kancelarije. Nije uobičajeno da tajnik tek tako ulazi u Papin ured, ali kako nitko nije ništa odgovorio nakon što je ovaj uznemiren neobičnim zvucima nekoliko puta pokucao, odlučio je otvoriti vrata i vidjeti što se unutra zbiva. Scena koja mu se ukazala pred očima nije ga toliko iznenadila sadržajem, koliko formom. Da je zatekao Svetog Oca u gornjem položaju kako ljubi nekog muškarca što pod njim leži, to ga ne bi iznenadilo, dapače, iako bi bio malkice ljubomoran. On sam je najbolje znao koliko je Ivan Pavao II dominantna osoba i da ga je nemoguće zamisliti u donjem položaju. Odnosno, to je tajnik mislio do trenutka dok nije vidio to što je upravo vidio. “Oh, oprostite. Hvaljen Isus.” – tiho je prozborio, zatvorivši opet vrata s vanjske strane. Bio je uvjeren da ga ona dvojica unutra nisu uopće primijetili. I bio je u pravu. Fitilj je, potaknut poboljšanjem vidljivim na Papinom licu bio koncentriran samo na svoja i njegova usta, pa ništa drugo nije ni mogao primjetiti.

Njegova koncentracija i trud ubrzo su urodili plodom. Papine oči su se otvorile. Prvo i jedino što je Sveti Otac vidio i osjetio povrativši svijest bilo je lice bradatog muškarca iznad sebe, što spušta svoje usne na njegove. Odmah je osjetio sreću kojoj se za čitavog svog zamaljskog života nadao. Onu kojoj je posvećivao sve svoje bezbrojne molitve: da stupi u stvarni intimni odnos sa Bogom.

– Predivno me ljubiš ljubljeni. Nikada nisam osobito držao do predigre, ali ovo s tobom je nešto posebno. Nemoj prestati! – molećljivo je zavapio svoje prve riječi u onome što je smatrao životom poslije života. Odnosno početkom svog pravog življenja. Obujmio je ruke oko bradonje i čvrsto ga zagrlio, uzvratio poljubac i prošaptao:

– Bit ću ti vjeran, rodit ću ti djecu, brinuti se za tebe…

Užasnuti Fitilj, kojem u prvom času nije bilo jasno što se zbiva, prestravljeno se počeo koprcati ne bi li se što prije izvukao iz neželjenog zagrljaja.

– Ma, puštaj me već jednom pederčino matora – urlao je iz sveg glasa koprcajući se – Mamu ti jebem, da ti ju jebem! Najzad mu je uspjelo odvojiti se od strastvenog Pape, koji ga je sav u čudu promatrao.

– Pa, t..i ni..s..i B..og??? – zbunjeno je zamuckivao još uvijek oslabljene memorije.

– Ne seri budalo! Jebote što sam i ja blesav, kad sam pao na taj pederski štos, pizda mi materina! – s gađenjem je pljuvao na pod Fitilj, pa počeo snažno trljati usta o svoj rukav, žurno se pridižući. Tajnik koji je sam sjedio u svojoj kancelariji opet je čuo čudne zvukove iz Papinog ureda dok je Fitilj unutra urlao, ali ovaj put mu nije padalo na pamet smetati onima s druge strane vrata. Samo je nasmiješeno sklopljenih očiju u sebi ponavljao molitve nade da će i on što prije doći na red za iskusiti blaženstva koja je pretpostavljao da se tamo upravo događaju.

– Fuj! Fuj! Fuj! – drečao je Fitilj krenuvši prema vratima. Još se nakratko zaustavio i progunđao – Nek te đavo nosi manijače stari! Reko sam ti šta sam hteo. Jugovojska nam raketirala brod i svi izginuše. Sad ti vidi šta ćeš, ja odoh za Beograd, ovde više nema posla za mene!

Rekavši to bijesno je izjurio iz ureda treskom zalupivši vrata za sobom. “Kakva strast!”- zadivljeno je gledao jurećeg Fitilja u odlasku nasmiješeni tajnik naviknut na hladni formalizam karakterističan vatikansku svakodnevicu.

Za to vrijeme Ivan Pavao II doteturao je nekako do svoje fotelje i stropoštao se na nju, zauzevši tako opet svoje mjesto za radnim stolom. U glavi mu je vladao košmar kojim se trudio ovladati, ne bi li uspio što prije shvatiti događaje koji su netom minuli. Sjedio je tako i nalakćen se držao za glavu, ne bi li joj pomogao da se lakše nosi sa svime čime je trenutno bila premrežena. S jedne strane glavom mu je tutnjala spoznaja o novom poslovnom krahu, a s druge se uzdizalo zadovoljstvo novostečenim iskustvom o važnosti predigre u ljubavnom činu. Nakon par minuta razmišljanja zaključio je da od puno mozganja nema velike koristi i da odmah treba djelovati. Pozvao je tajnika.

– Prvo i najvažnije, pozovi mi ovamo Sestru Terezu! – počeo je govoriti tajniku koji je njegove riječi bilježio u notes.

– Oprostite Sveti Oče, hvaljen Isus, ali ona je sinoć otputovala na Kosovo u misiju jačanja vjere tamošnjim rudarima.

– Nađi ju kako god znaš i neka hitno dođe! – zastao je nakratko, pa nastavio – Neka sa sobom dovede onog svog rudara, baš njega trebam. Ustavši od stola zaputio se do prozora, s kojeg se svake nedjelje obraćao narodu poslanicom.

– Za ovonedjeljnu poslanicu tema će biti važnost i potrebitost predigre u predbračnom i bračnom životu. Govorit ću spontano, bez unaprijed pripremljenog govora.

Tajnik je zapisavši i ovu uputu znatiželjno pogledao u svog šefa.

– Oprostite Sveti Oče, hvaljen Isus, hoćemo li imati barem neke pripreme za taj spontani govor?

-Ne bih rekao, mislim da sam trenutno sasvim spreman. – reče Papa zamišljeno – Moramo se pozabaviti konkretnim temama, riznica nam je opet ispražnjena, a u bližoj budućnosti ne vidim načina kako je popuniti. To je sve za sada. Razočaranim glasom tajnik nadoda:

– Nego, rekli ste da vas još podsjetim na ono pismo, Hvaljen Isus, Sveti Oče.

– Oh, naravno! – osmijeh mu se vratio na lice – Show business! Možda je novi pjevač rješenje naše nelikvidnosti. Pozovi tog malog Jugoslavena ovamo. Možes ići.

Ostavši sam Papa je još dugo razmišljao o svim ovim temama, pa i nekom novom pristupu rušenja Jugoslavije.

…………………………………………………………………………….

Više o romanu:

http://konkursiregiona.net/u-prodaji-satiricni-roman-vladimira-fuersta-pjescani-fragmenti/

Knjiga se može kupiti u knjižari Plavi krug, Majke Jevrosime 2a, Beograd, ili naručiti popunjavanjem narudžbenice po ceni od 300 din.