Treće lice – o pobedničkoj knjizi Presingovog konkursa

Ivana-MaksicPiše: Jelica Kiso

Šta radite? Šta tražite? Gde mislite stići? A u stvari, ko ste vi? Pitanja koja bi prinudila, bez sumnje, ispitivani duh na poneki osvrt na njegove prve namere i njegove ciljeve, na principe njegove radoznalosti, a i na samu supstanciju njegovog saznanja.
Mi ne raspoznajemo drugo lice, mi ne poznajemo našeg sagovornika. Odgovori na pitanja nam omogućuju da sigurnijim putem saznamo šta treba voleti, šta treba mrzeti, šta odboravati, šta uništiti, i oni bi nas, s druge strane, podučili da sigurnim putem ostvarimo ideju o osećanjima, i u odnosu na tu prvu ideju, ništa manje zavodljivu ideju o drugome, sa prikrivenom mišlju da bi nam to saznanje, ukoliko bi bilo moguće (a plašim se da je gotovo nezamislivo), ubrzo otkrilo tajnu drugog. Stajemo, dakle, (mada ja već stojim), izvan prostora gde se obrađuje ideja teksta, i posmatramo šta izlazi odatle. Najpre “stoji“ nedogleg / (koji me je progledao) u formi crtice na samom početku rukpisa, kao da njen broj posmatranja (ad infinitum, in infinitum) zadovoljava nameru analize trećeg lica tek kad vidi da više nema potredbe da čini novo razvrstavanje, uopštavajući (i kolektivizujući) njeno značenje, zapravo protežući značenje na ceo rukopis.

 U prvoj pesmi rukopisa IME KOJE OZNAČAVA NEKOG IZVAN, subjekat, predikat, zavisni član jezičkog sistema, govornik (1. lice), od sebe, ja kao drugi, sagovornik (2. lice), nešto drugo od tela, u licima, u višeglasju, u mnoštvu personalnih (ličnih) glasova, reč Ivane Maksić doziva nekog izvan, “nešto“ izvan, pojam koji ne učestvuje u komunikaciji (3. lice), onaj (nepostojeći) pojam kome se pripisuje situacija (koja ne postoji). Njen agens (vršilac) još uvek nije formiran, zapravo, neprisutan je i gotovo deagentizovan, obezličen, pošto je reč (ma koja) reč bez svojstava, reč koju tek treba tvoriti (njena prva knjiga “O telo tvori me“ naslovom iskazuje subjekat u pacijensu, što nije slučajna analogija), u razrušenom svetu iz kojeg, dalje, slede razmnožavanja traganja, postupaka, doprinošenja itd.
U pesmama koje slede otpočinje se razvijanje jednog sasvim usvojenog opravdanja početka, rađanje, i to rađanje deteta iz utrobe, kao i rađanje reči iz jezika, i što se svakako razvija in abstracto, u prostoru misli, i biva izgrađeno na osnovama (života), polazeći od sirove građe zajedničkog jezika (koji dobija gotovo biološki značaj) od strane stvaralačke životinje (dijalektike) koja tu građu kombinuje, izdvajajući elemente za koje smatramo da su jednostavni, i rasipa ih u naporu da, objedinjujući i suprotstavljajući razumljivosti, izgradi boravište spekulativnog života (jezika). To je put / kojim postajemo mnoštvo, kaže I. Maksić, preokrećući zadovoljstvo (rađanja) u neku vrstu opšte patnje (a koje približujem samo da bih se prilagodila retorskoj ustaljenosti, ali čiji odnosi, pošto postoje, daleko su tananiji nego da se čine podudarnim), jesu elementi uvek veoma nezgodni u intelektualnim konstrukcijama, čak podsećaju na zbrku, ovde, ipak, izvedeni vešto, smisleno određujući čovekovu “korisnu“ službu u mehanizmu očuvanja ličnosti itd. Analizom “izvan-sebe-postojećeg“ autorka se “vraća“ intencionalnom zadatku svakog pisca, intentio principalis pisca da govori o pisanju, gotovo (u)padajući u afektivne modifikacije, one koje produžavaju i obogaćuju sam tekst činjenicama koje ih “proždiru“. Pisanje je odricanje/ histerično/ osuđeno na propast potvrđivanje/ praznine, navodi se pod naslovom PISANJE NIJE IZRICANJE. Pisanje kao zadovljstvo, koje se produbljuje dotle da prenosi iluziju ličnog razumevanja predmeta, zadovoljstvo koje nadražuje intelekt, začikuje ga, i uči da voli svoj poraz; još više, zadovoljstvo koje izaziva potrebu za pisanjem, ili za obnavljanjem mišljenja, bez komunikativnog cilja. To je, zapravo, izvor delatnosti bez izvesnog kraja. Pišemo/ pišimo samo u neprelaznom smislu/ ne da bismo komunicirali./ Barbarski ponavljajmo/ varirajući – nikakva bliskost sa čitaocem/ nikakvo prelaženje dopuštene granice/ kažem – nikakvo., razvija autorka svoj predmet, čak nameće marljivost, disciplinu, konsekventno, u besciljnosti. Predlaže prividnu enigmu koja nije mogla umaći zagrljaju “metafizičke stvarnosti“.

 Dat je uvodni deo rukopisa, neobeležen, ali svakako specifične, diferencijalne forme u odnosu na poeziju kojoj prethodi. Recimo tako, uvodne pesme su napisane u razvučenim pasusima širinom stranica, takoreći date su u blokovima teksta, i ni po čemu ne liče na pesme okružene belinama, izuzev činjenice da je autorka u njih unela kose crte kojima možemo “istanjiti“ tekst (ukoliko želimo) i recipročno tome transformisati ga u klasičan izgled pesme. Međutim, kose crte mogu unaprediti i naš način čitanja, povlačeći duh čitanja prema sebi, smeštajući ga u kanale poretka i redosleda samih reči. Tako smo u stanju da analizu prenesemo i na tumačenje sporednih (zavisnih) reči, tako što ćemo krenuti putem tesnih ili manje tesnih relacionih veza među njima. No, ova analiza teži tome da otkrije supstancije za koje bi se moglo reći da su vidljive, vidljive ispod vidljivog teksta (koji unutar sebe ne postoji u komunikaciji), i to vidljivo, to je samo slučaj koji prividno menja stvarnost teksta, uživajući u stvaranju reči koje nedostaju jeziku, baš onako kako i autorka uživa, ili bar u pokušaju da se ispod slada jezika iščačka kamenčić, odnosno vidljiva supstancija, kao nešto tvrdo, postojano, pojmovno itd.

 Energija koja izbija iz ovih tekstova prilično je uporediva sa onom koja izbija iz ljubavi. DVOBOJ implicira pogled na taj novi predmet (ljubavi), i u tom novom predmetu svog pogleda autorka uspeva da izdvoji proizvoljnost osećanja, posmatrajući izvesni duet, njihova naizmenična delovanja, refleksije, ritam, nagone i (ne)pravilnosti u skladu s istom prisnošću kao i hemijski elementi u živim telima. U stvari, autorka proizvodi sve ono što može da potroši od duha, od vremena, od života, i najzad od jezika, u stvari, od jezika koji ubija tako što ubija govornika (u pesmi ILUMINACIJE). Ubijanje pripovedača (naratora, subjekta), ubijanje jezika, govora, čak prividno samoubistvo, na smrt zaražena ćutanjem, autorka preinačuje u odsustvo zaključivanja; ćutanje je uvek enigma. I možda je baš to ta proizvoljnost, koja je često data u obliku (u trenutku) kontradikcije, pošto tekstom ubija tekst, dakle, ona vuče svoju snagu (pesničku snagu) iz svojstava tog trenutka odlučivanja. Pogledajmo još jednom, reč je o kontradikciji (koja ne postoji bez dikcije, niti izvan diskursa).

 Pesma pod nazivom RONDO pre svega nas opčinjava ritmom (u ritmu “i-i“) i svojevrsnog rađajućeg (i to srećno rađajućeg) zvuka kojim doslovno plovimo, u razmeštaju uloga koje se neprekidno smenjuju kao pri nekakvom grupnom plesu u kojem se suknje upliću u nogavice pantalona. I taj zvuk kao da štiti pesmu od svake dalje apstraktne analize ili kritičkog razmišljanja; RONDO nas udaljava od značenjskog (postojanja), kao da je duhovni rad na njoj izvršio sve moguće promene, destilovao ideju pesme u tonski zapis i tako izbegao obaveznost daljeg tumačenja. Reči u muzički ostvarenoj pesmi kao da su uhvaćene za krila i imaju uvek nešto više od onih drugih, njihovih parnjaka, koje postoje u stvarnosti, pa i od njih samih koje stoje u drugačijem rasporedu i u drugačijem podsticaju. Naime, muzika u poeziji nas uvek moli da učinimo tu malu žrtvu, ograničenje na sposobnost slušanja. Jednostavnim čulom sluha dobićemo sve što nam treba za našu definiciju, i poštedeće nas ulaženja u one teškoće i suptilnosti u koje nas uvodi konvencionalna struktura pesme i njene značenjske složenosti. U tom svetu šumova i zvukova, u njihovoj naizmeničnosti i kompilaciji, naše uho se snabdeva nadražajima, pošto su zvučna jedinjenja sposobna, naravno u pesmama koje su muzički ostvarene, da ostvare jasne kombinacije apstraktnih mogućnosti muzike.

 No, sa tih krila mi se “vraćamo“ principu pisanja teksta s početka rukopisa, temi KAD SAM BILA REMBO, odnosno, temi pesnika, gde se jezgrovito podrazumeva (poznato) Remboovo detinjasto, čak inegzaktno, (in)egzistentno, koadunantno osvajanje života poezije. Formalno gledano, osim ovog, uočićemo još sličnih blokova tekstova u daljem prelistavanju rukopisa: datih u varijaciji, gde-gde izmenjenih, drugačijih, nalik na prethodne. U međuvremenu čitamo CRVENU NIT pesama (SAUČESNIK, CRVENA NIT, DRVO POSTANJA, DETE BEZ MAJKE, MOJ JEZIK JE U KOMADIMA, NAPUDERISANE GLAVE, POSTOJANJE SOBOM, SPAKOVAVŠI SE U NJEGOV KREVET). Hod kroz ovu grupu pesama cilja prema određenim predmetima; tu je značajna tema ove pesnikinje, tema jezika, u kojoj se “radnja“ upravlja prema onome što se želi dokučiti, a želi se postići privid precizne upotrebe jezika od strane drugog. Kroz ceo rukopis, jezik se proteže u dvotrukoj ulozi, osim upotrebnog jezika, njegov značajan i gotovo kristalan oblik jeste u njegovoj stalnoj proveri. Ti oblici kristala ugrađeni u materiju teksta sprovode zadatak ispitivanja kroz slobodnu improvizaciju, proizvoljnost autora, kroz jedan neprekinuti i potpuni sistem pronalazaka. Pronalasci kristala u jeziku kao da od pesnika prave oblik (trenutnog) medijuma, pošto u njima uvek ima, suprotno autorovim ciljevima (možda?), univerzalne vrednosti. Rezultat koji pesnik ne može da izbegde jeste značenje reči, jer reči često znače ono što niste hteli da one znače. Rezultat velikim delom zavisi od, recimo to tako, mašine pesme, a učinak te mašine je neizvestan, budući da ništa nije sigurno u delovanju pesme na čitalački duh. No, kakav god da je rezultat, građenje te mašine (pesme) zahteva razrešenje priličnog broja problema. Tu su odluke o temi, o principima građenja, o arhitekturi, o srećnim rešenjima, o izboru reči (koje odmiču, koje se uvek udaljavaju), o srednjim rečima, o sporednim i glavnim rečima, o skupljanju reči, o rečima koje vladaju pesnikom, o pravilima, o pravilima odjekivanja, o komponovanju, kreiranju, o onome što se želi reći, o celoj moći verbalnog i neverbalnog dejstva koja izaziva jedna pesma. I to bez zastoja, oklevanja, popravki, preinačenja, poništavanja, kako bi se samo ostvarilo to moćno telo pesme.

 Blokovi tekstovi nam “serviraju“, u tim savršeno izabranim formama pesme, opiranje i nepristajanje na module i moduse imenovanja. U blokovima tekstovima od 1 do 6 autorka se bavi problemom identiteta. Njen izbor (srećno nađeno rešenje) podrazumeva oslobađanje od podrazumevanih imanencija, život u tim rečima sačinjen je od poništavanja života, kao da se svode računi, kao da autorka vlastitim znacima prepoznavanja uspostavlja “novi život“ u poduhvatu koju stoji u (proširenoj) negaciji, u negaciji narate. Njen duh dejstvuje tako što se bori protiv sopstvene pokretljivosti, protiv suštinske neizvesnosti i vlastite raznolikosti, međutim, njen duh u tim uslovima nalazi upravo neuporediva sredstva, zalihe, riznice blagodarnog jezičkog preokreta (koji se svakako prenosi i na život) i čija recipročna vrednost, recipročna vrednost razlomka (a/b obuhvata vrednost b/a) podrazumeva obrnuti identitet. Analizom jezika dolazi se do svestrane elastičnosti pojmova, elastičnost koja ide do identiteta suprotnosti.

 Tekst-pesma-dramski čin, SMRT JE ZAKULISNA STVAR, poput presedana, SMRT je velika tema, iznosi formaciju koja se sastoji od kratkih i dugih (proširenih) stihova okupljenih oko centra stranice, i čije simetrije i oblici raspoređuju njen plan. Doista, čini se da razvoj njenih stihova ne može biti “mišljen“, kao da iza kulisa, duboko iza jezika počiva “haos“ (koji predstavlja suštinu stvaranja) i čiji neodredivi i neizvesni činioci uvlače u sebe (u tu dubinu jezika) reči koje stoje ispred nas u pesmi. Jezik, ovde, uvek igra ulogu sasvim drugačiju od one po kojoj bi označio samo ono što jeste. Jezikom se, ovde, operiše posredstvom složenih vrednosti reči (koje su nagoveštene, nedopisane ili sasvim prećutane) koje su, s druge strane, povezane u čvrste grupe, ali ne i u konačne (završene) sintaksičke celine, prema čemu se ponovo može reći da su pesnički efekti trenutni, kao i svi estetički efekti, kao i svi drugi čulni efekti. Osim teme smrti, tu su velike i, po mnogo čemu, ekspozicijske teme majke (žene), s kojom se uveo motiv rađanja, i oca (nepoznatog (Ničea), žene, onoga koji odlazi i vraća se, konja itd.), u polisemiji, zapravo, u ulogama u pesmama OKIDAČ KOJI NE POZNAJE ULOGU BOGA, ON JE NEKO KO ODLAZI I VRAĆA SE, DAKLE − OTAC, VEROVALA BI U BILO ŠTA NAČINJENO OD REČI, SMRT MOJE MAJKE RODILA JE VAŠEG OCA itd. No, jedna pesma ovog kruga posebno privlači pažnju svojom atmosferom proze pod naslovom VEROVALA BI U BILO ŠTA NAČINJENO OD REČI. Realističkim postupkom postavljena su dva lica pesme u prostor kuhinje, Na sredini stola: dva krompira i dva tanjira., počinje… navodim celu pesmu:

 Na sredini stola: dva krompira i dva tanjira.
On se budi jer mora obedovati, kašalj je nesnošljiv;
krompir je vreo, puši se, ljušti ga jednom rukom,

Brzim, odsečnim pokretima, duva u prste i trza se –
jedno oko je poluzatvoreno, drugo – poluotvoreno.

Potom seda kraj prozora, gleda u prozor,
kroz prozor, dok ona kupi ostatke, baca ih,
pere drvene posude u ogromnom loncu.

Mrak je, vatra teško gori.
Sve je tamno, bez izlaza, bez ikakvog osnova za nadu.

Otac izgovara: „Go to bed.“
Gasi fenjer, umiva se.
Woodworm! Čuo se pedeset osam godina, ali više se ne čuje.
Ona želi da zna smisao, želi priču, priču u koju će da veruje,

Verovala bi u bilo šta načinjeno od reči.

Čuje se samo jedno – njega ne zanima odgovor,
jedno puko „ne znam“. Spavajmo! Potom se okreće
na svoju stranu – ona gleda u plafon, on u prozor.

Cigla se ruši s krova od siline vetra,
to je jedini zvuk koji se čuje.
To je jedina sila koja očito postoji.

 Slika jedne večere iz koje je moguće izvesti neko slično delo kao iz pripovetke ili romana što je moguće. Ova pesma je ispričana, sažeta, i ima u sebi ono što možemo (moramo) da podrazumevamo. Zato je ova pesma izdvojena, jer je prozna, od početka do kraja. Ona je u stanju da se razvija iznutra, da se produži, ona u svakom trenutku začinje drugi život, neprikazan u pesmi, ali očekivan i naslućen, činjenica da se u njoj pojavi neko treći i naruši prividni red njihove večere postaje ostvarljiva, pošto će se pojaviti treće lice, konačno, lice izvan komunikacije, koje ubrzo, kroz ples njihovog susreta, postaje govornik, tj. prvo lice, subjekt, pripovedač, narator, kako hoćete (u pesmi GOVOR TREĆEG LICA: GOVOR NEKOG SPOLJA)… Cikličnost i komunikativnost među pesmama je ostvarena.
Blokovima tekstovima ovaj rukopis se završava, ali i još nečim, u stvari, tekstom priznanjem, nekom vrstom izjave pred sudom (koji ne postoji, koji je uslovljen postojanjem njene izjave, priznanja). Dakle, završnicom se pesnikinja baca u svet, masu, u pokret, deluje do svojih krajnjih mogućnosti, od potiljka do palca na nozi, obrće se u toj čistoj i dubokoj supstanci priznanja, ispovesti, pije i izbaciju (božansku, nemoguću) tečnost priznanja, ispovesti, “razbija“ glavu o val, o talas koji se valja prema njoj.

You must be logged in to post a comment Login