Padanje u klasnu nesvest (opomena ili podsećanje)

rodcenko-205x300Predrag Milojević, RAZGOVORI, Presing, Mladenovac, 2013.

Piše: Ivana Maksić

Vlada određena prećutna usaglašenost ili neopravdano uverenje da su drugi glasovi ili glasovi „drugih“, njihovi razgovori i pripovesti, danas na ovaj ili onaj način uključeni u vladajući (pa i književni) diskurs. Mogli bismo, sledeći pazolinijevsku retoriku i logiku, svakako drsko, zaključiti da je posledica te „inkluzije“ određeno razvodnjavanje istinskog revolucionarnog potencijala „drugog“. Kao što je danas, usled perfidne liberalne permisivnosti, koja neretko deluje kao prazna prinuda, došlo do kolektivnog padanja u klasnu nesvest i jednog (samo)zavaravanja da je svet odavno prestao da bude konfliktno mesto, te da je povinovanje mašini u koju smo (u)bačeni nužno za regulaciju međuljudskih odnosa.

Ono što karakteriše pesničku raspričanost (polifoniju glasova) i jedan neprekinut tok koji se poput mlaza tiho izliva kraj nas jeste, kako J. Kiso navodi u pogovoru tema opstanka koja se varira, kroz izrazitu ogoljenosti svođenje na suštost egzistencije, na pokušaj da se kroz razgovor desi jedno, makar iznuđeno svedočanstvo o brutalnosti, sticajem okolnosti, našeg, sveta, o njegovoj skučenosti i nemilosrdnosti.

Predrag-Milojevic-Razgovori-korice2-225x300 (1)Postoji određena dihotomija koja se uspostavlja već na samom početku zbirke: mi protiv akademika. Mi – očuvani glasovi, glasovi koji su potisnuti ili ugnjetavani, svakako nedovoljno „našminkani“ i stoga eliminisani kada se govori o zauzimanju „javnog prostora“, u ovoj zbirci su prisutni kroz određeni vid slučajnog ali promišljenog beleženja: mahom su to razgovori kakve možemo čuti u autobusu, u pošti dok stojimo u redu, prodavnici, na ulici, rečju: svuda, razgovori koji su svojevrsni lakmus papir i u odnosu na koje se moramo odrediti, integrisati ih ukoliko su nam bliski (ukoliko smo, dakle, njihov, makar empirijski deo) ili ih doživeti sa distance kao neku paralelnu stvarnost koja teško da dopire do našeg ideološki obojenog oka. Drugi glasovi, razgovori, dolaze iz barova, zatvora, sporednih ulica, a izvesni imperativi u potrebi da se ti glasovi čuju iskazuju se već u pesmi „u narod“: ostavi, zajebi, (gde): u narod, u blatište, što dalje (od…), među te ljude bez zuba, konobare, kurve, tesare, livce, kopilad. Uspostavljanje svojevrsne dihotomije pojačava se otklonom od bogatih, mudrih i iskusnih. Šta znače svi ovi označitelji? Na prvi pogled oni mogu biti i prazni. Međutim, ako bolje pogledamo korišćena književna sredstva i razmotrimo pesničke slike, svojevrsne lajt-motive, i njihovu funkciju, videćemo da je knjiga prožeta, obeležena, u izvesnom smislu, estetikom ružnog, naturalizmom, primetićemo jednu veštu iznijansiranost kojom se stvarnost i zaoštrenost međuljudskih (klasnih) odnosa u knjizi sugerišu. Stoga uspostavljene dihotomije nemaju za cilj insistiranje na  iskupljenoj „angažovanosti“ koja je danas zaista poprimila ulogu fetiša i korektnosti, kupljenog umirivanja savesti putem kvazizastupništva obespravljenih, već daju skretnice za razmatranje startnih pozicija i ograničenja koje sama socijalna podloga kreira. Prevelika uljuljkanost u ideološke matrice koje propovedaju „jednaka prava za sve“, kao i medijska hipertrofija tabloidizacije života, kroz crne hronike, ukinula je u određenom smislu mogućnost da se na umetnički uspeo i relevantan način artikuliše život ljudi sa margine. Opasnosti koje ovi pokušaji nose veliki su, od zapadanja u patetiku, do možda najveće, izvesne „anahronosti“, gde hronika našeg života postaje anahronika: setićemo se filmova tzv. crnog talasa kao i Pazolinijevih pokušaja da u svojim filmovima posvedoči o klasi koja nestaje i osipa se (lumpenproletarijat) tako što biva zavedena i dezorijentisana u okviru konzumerističkog društva a neizostavno će nam se nametnuti pitanje šta je sa takvim pokušajima danas. Ukoliko ih i ima, oni se najpre dešavaju u filmskom jeziku, neretko fotografiji ili performansu, ali su u književnosti iznimno retki. Brisanje rubnih egzistencija i glasova koje je na snazi ima za posledicu utisak da su ljudi o kojima se govori (koji govore) u ovoj knjizi ostaci nekog bivšeg poretka, nesnađene individue čije su strateške pogreške kao i splet nesretnih okolnosti dovele do egzistencijalnih muka, kao da to nije proizvod upravo datog trenutka i sistema. Učiniti nevidljivo vidljivim svakako je i u najopštijem smislu stvaralački imerativ, a kada govorimo o onome što je vidljivo/ nevidljivo, kao i uvek kada baratamo binarnim opozicijama, moramo shvatiti kompleksnost i pozadinu tih podela (uvek politički obojenog principa isključivanja). Stoga je citat Brehta u drugom delu knjige indikativan, i može se razumeti kao svojevrstan ključ za dihotomije prisutne u ovoj knjizi, tim pre što one nisu samo književni postupak, već korespondiraju sa stvarnošću. „Jer, jedni su u tami,/ drugi na svetlu./ I oni na svetlu se vide,/ a oni u tami ne vide.“

rodcenko 2Centralne slike koje podrobnije potkrepljuju „estetiku ružnog“ jesu date najpre kroz opise fizičkog propadanja (naturalistički prikazi nemaštine, muke, truleži: „tope se govna u ustima“ kao svojevrsne scenografije), život se prepričava kroz naraciju ali u jednom dahu, zapravo kao da ponestaje dah da se ispriča taj teret bivstvovanja. Primetna je, naročito na nivou individualnih pripovesti-ispovesti, izvesna gradacija, nekakav dekrešendo u životima, pri čemu se u datom sledu mogućnost za izbor sužava do potiranja, te se stiče utisak da su bića iako ne formalno, činjenično lišena bilo kakve slobode i dostojanstva. Nižu se kockanja, ratovi, ekonomski sunovrat, prizori iz fabrika u kojima je atmosfera radikalno izmenjena: „odlivao neke jebene cevi/ mašina mu uhvatila ruku/ izlomila…dobio otkaz/ kao nije gledao u presu“, „burazeru/ tu se u tridesetoj ide u invalidsku“, „bila na odmoru dve iljade devete/ a koja je ovo godina“ – u ovim stihovima na snazi je stupanj više od dehumanizacije, nekakva na momente logorska slika koja prenosi utisak bolne suvišnosti ljudi u svetu. Estetički uspela, leksički izvedena iznijansiranost pojačava utisak beznađa i kroz žargonski ali neisforsiran, ulični govor, ostvaruje bliskost, poverenje sa čitaocem, čemu dosta doprinosi i upotreba ironije kao u stihovima: „zajeb: ali ima zajeb/ uvek ima zajeb“. Čak i kad se desi neki preokret, u životima aktera ove zbirke nema razloga za nadu, to je samo nekakva pauza na putu za pakao (jer „uvek ima neki zajeb“). Određeno fatalističko gledanje koje je proizvod nemilih prilika, gde se veruje još samo u pasulj, pivo i tuču, potcrtano kroz gotovo iznuđenu upotrebu alkohola, droge („ili to ili rakija sa seljacima/ trećeg nema“) u potpunosti zatvara krug opisanog socijalnog miljea i njihovih narativa koji su se našli pred izumiranjem.

Postoji određeni umetnički horizont (nasleđe) u koji se zbirka može smestiti: osim Pazolinija i crnotalasnih filmskih ostvarenja, tu je svakako i prvi film Bele Tara „Family nest“ gde se dešavaju razgovori za stolom, ljudi bez zuba, u jednom skučenom životnom prostoru (okviru),  u kojem nekoliko generacija dele ne samo stan već i sobe, intimu), a egzistencijalni problemi vrlo jasno (konkretno, nedostatak stambenog prostora i finansija) diktiraju sve, neko bi ovde rekao „više“ sfere ili oblike ljudskog postojanja. Takođe, postoji dvojaka paralela sa Bukovskim koji je na početku knjige i citiran: ona se ne nalazi samo u zastupništvu ljudi sa margine (preispitivanje te sintagme se desilo upravo u zbirci) već i u činjenici da je Milojević (1974), a to će čitaoci njegovih pripovedaka uočiti (Minhen i druge priče, 2011.), pojedine narative iz te knjige transponovao u formu poezije, i tako im dao pečat „dvojnog svedočanstva“ koje ima efekat faktografskog, dokumentarnog. U pesmi „angažovani pisac“ – prisutno je takvo preklapanje sa proznim (iz navedene knjige): „tvrdio je da živi sa trista dinara nedeljno/ dvesta za kilo pasulja/ petnaest za svesku/ deset za olovku/ a ostalo za leba…“ Ovde se izjednačavaju instrumenti (sredstva) potrebna za pisanje, krpz poistovećivanje i upoređivanje sa sredstvima za opstanak (hranom), te se pisanje ispostavlja kao egzistencijalna nužnost. Međutim, kako za pisanje nije dovoljno samo materijalno sredstvo (hartija i olovka koja ostavlja trag), već i instrumentarij konteksta koji je neizbežno ukopčan sa startnim pozicijama i socijalnim nasleđem, pisanje se upravo na tom polu za jedan veliki sloj ljudi ispostavlja kao luksuz, te je tim „angažovanost“ pisca na kojoj se često banalno insistira diskutabilna i paradoksalna. U ovoj nerazrešivosti sukoba dakako je smeštena mogućnost za književne iskorake danas.

Ukoliko potražimo pandan u srpskoj književnosti (na osnovu tematskih bliskosti, donekle i stila pisanja) pada nam na pamet nezaobilazna Milena Marković i tu negde se spisak i završava. Zajednička nit između dela navedenih autora i Razgovora jasna je i nesporna, kao što je to i sam ambijent i granična atmosfera „gde sevaju noževi/ i smrde poljski klozeti“. Ono što ovu knjigu, pak, izdvaja jeste vrlo jaka spona sa aktuelnim (post)istorijskim trenutkom, tako da su u njoj prisutne slike stvarnosti koje su se do sada retko javljale u savremenoj srpskoj poeziji. Najbolji primer za to je pesma „kod kineza“ koja govori o svojevrsnim apsurdima: „bile gole pa se obukle naše duše“, „a u kini/ pričaju kinezi/ svoju dušu niko ne opija toliko/ da se upiša u gaće/ niti se oblače u koještarije“… „to je samo posao/ vele/ preozbiljno ste nas shvatili.“

Guard, Shukov Tower by Alexander RodchenkoU pesmi „majakovski“ značajno je razrađivanje kontrasta i dihotomije koja se gradi unutar knjige (mi vs. akademici) uspostavljanjem paralelnih poetskih slika u određenom vremenu – to je slika jednog pesničkog događaja ili čitanja koje se dešava „u sred dana/ od 12 do 14“ kojoj se odmah suprotstavlja druga slika, kontrast koji govori o svetu „izvan“ koji paralelno simultano teče: „dok seljaci vuku korpe sa pijace,/ juri kamion sa smešanim betonom/, naliva se ploča, majstori udaraju čekićima dok pesnici čitaju stihove. Iako ne na prvi pogled, svaki književni događaj, pesničko okupljanje i čitanje strogo je zatvoreno i institucionalizovano, samom činjenicom da se u određeno vreme mogu pojaviti pa i kao posmatrači, isključivo oni „privilegovani“, koji ne istovaruju pesak tog časa, ne tegle korpe sa pijace i slično. O tome koliko ove slike i akteri međusobno isključuju jedni druge govore i ovi stihovi: „ređaju se pesnici osnivači/ utemeljivači/ bardovi kulture/ trabunjaju o večnosti/ o kralju hiperboreje/“, poezija i pesnici svesno su predstavljeni kao neprijatelji: „preti zaboravom jednima/ obećava pamćenje drugima“, „sve u ime poezije“; Razlog za to jeste arogantno prisvajanje diskursa i govor o opskurnim temema (kralju hiperboreje), demagogija pesničke klike koja čak samodovoljno uživa u svom „statusu“. Međutim, ovaj elitizam u poeziji je lažan, a u ime poezije dešava se permanentan proces uključivanja i isključivanja, „kuju se planovi sa izdavačima“, jer su se propratni elementi uzdigli na nivo fetiša, a stvaranje i objavljivanje je poprimilo oblik „dila“; pozicija nekog ko se slučajno zatekne na jednoj takvoj promociji/ čitanju jeste iskazana kroz nemogućnost identifikacije, kroz na jednom višem planu direktno sukobljavanje svetova, te sledi zaključak: „ako je ono što pišu poezija/ ovo (što ja pišem) to sigurno nije“.

Još jedna slična pesma u kojoj se ova dihotomija razrađuje jeste „oni su bili pesnici još tad“, gde je sama upotreba ovog„oni“, „još tad“ doslovno puna ironije. Dok su „njima“ izlazile zbirke, neko je istovarao brašno iz Belorusije, i to nije samo resantimanom obojena izjava, već fakt, činjenica. Ova pesma postavlja pitanja prava na diskurs, težine reči i delanja onog ko ima određeni simbolički kapital i onog ko ga nema, te je njegova reč unapred obezvređena, iako će možda nekad moći da bude iskazana/ saslušana.

U knjizi se, potom, na nekoliko mesta u okviru pesama jasno opisuje svet koji karakteriše izostanak solidarnosti.  Iako ne čudi (donekle je logično) što je nema u svetu pesnika gde „biraju gde te smeštaju i kako te isključuju i to ne samo kroz antologije, uspostavljanje kanona, u svetu sujete, prestiža i otimanja o status i uticaj, iznenađuje da je solidarnost nestala među radnicima i u širem smislu shvaćenoj nižoj klasi, što se najbolje vidi u sledećim slikama: „nema kraja iako je deset uveče/ a ti počeo jutros u šest/ radi još“, … „a govnar pored tebe/ žali se da ima bruh/ ne može više/ ti pakuješ i njegov deo/ radnička solidarnost“, … „istovariš i to/ a on te sutra ocinkari kod šefa/ što si onomad zakasnio/ deset minuta“. Ove pesničke slike transponuju situaciju gde je čovek čoveku vuk, bezizlaz nastao nestankom poslednjeg utočišta u teškom životnim uslovima, a to je ljudska solidarnost, mogućnost da se ljudi ujedine kako bi poboljšali svoj položaj. Zabadanje noža u leđa i osipanje, trkački mentalitet među onima koji bi mogli da se povežu u borbi, rađa još veću nepoverljivost, zatvaranje ljudi u sebe, te se time cementira poslednji zid u onemogućavanju promene i pobune; ovde se sabotiranje promene vrši iznutra, na planu nečeg što možemo označiti autocenzurom, a proizvod je grčevitog držanja za egzistenciju koja je uvek na staklenim nožicama uz čvrsto uverenje da nam je neko drugi može preoteti, da nas nečeg svakog trena može lišiti. S druge strane, u zbirci se provlače usamljeni ljudi, naše komšije, ljudi koje znamo iz viđenja, kao i suženost komunikacije kroz izbegavanje pitanja zbog nelagode, tuđe nelagode nad pretpostavljenim odgovorima, kao u pesmi „samci“: ne stigneš/ da ih pitaš/ gde rade/ a ne rade/ kako su im deca/ a njih nemaju…  koja najbolje opisuje jedno povlačenje ljudi u sebe i zaziranje, strah od razgovora jer razgovor uvek mora doneti izvestan stepen bolnog ogoljavanja.Međutim, beg (pa ni u sebe) ne postoji, jer, kako se u samoj pesmi kaže: „da nevolja bude veća/ obrazac koji kaže ko je bolji/ a ko gori od tebe/ postoji kao što postoji zgrada/ kraj koje prolazimo, i s tim nikad nisi imao problema.“ Sve je očigledno ali ne možemo a da ne osećamo da je problem upravo u toj očiglednosti.

rodchenko3Korak dalje u zaoštravanju nijansiranja sveta nalazimo u opisima izvesne odsečenosti od stvarnosti i zastupanju voajerskog, indiferentnog stava gde je prisutna otvorena otupljenost, nesposobnost da se reaguje u datoj situaciji (recimo zlostavljanja, silovanja) a koja je neretko kompenzovana artističkim impulsom na najgori mogući način. Mehanizacija i dehumanizacija se tako iz sveta fabrika prenose na jedan širi plan, pa i umetnički plan, uz odsustvo važne etičke komponente; stihovi „devojka je ležala/ gola/ bela/ sa plavo crvenim modricama/ (odmah je napravio belešku o tome), nas podsećaju na već poznati savremeni „vic“ o bezočnom fotografisanju prizora nesreće ili katastrofe, u toj perverznoj pomirljivosti s izostankom reakcije i mogućnosti da se pomogne, nešto promeni. Ovde je pojedinac potpuno izgubio kompas, povezanost sa svetom koji ga okružuje, te sebe više ne oseća njegovim sastavnim delom. Shodno tome, on se na neki način samovoljno lišava kapaciteta da snosi odgovornost u (tom i takvom) svetu u kojem se ionako ni o čemu ne pita.

Stanemo li ovde, prizvaćemo (možda zloslutno) reči Hane Arent da postoji određeno ljudsko pravo koje nijedan tiranin ne može da oduzme, a „gubitak tog prava nužno dovodi do gubitka relevantnosti govora.“ Prvi korak na putu gubitka tog prava upravo je, verujemo, padanje u klasnu nesvest.

Pojednostavljena ideološka matrica u kojoj se politička svest svodi na iznuđene konsenzuse ili predvidive opozicije: liberal/ desničar, pri čemu je pozicija levice koja se zalaže za „druge“ poprimila oblik pukog liberalnokapitalističkog korektiva, sa sve manjim otklonom od onog što se zatiče i za šta se treba istinski zalagati, učinila je mnogo toga kako bi nam pomogla u guranju svake upitanosti pod tepih, u izbegavanju da se sagledaju stvarna, životna ograničenja o kojima akteri ove pesničke zbirke pripovedaju. Život ispevan krozrazgovore podseća nas na drevne napore da se trag o nečijem iz diskursa isključenog postojanju makar usmeno prenese, te čitanje ove knjige može da nas prene iz elitističkog fantazma, čestog obitavališta poezije i umetnosti danas.

You must be logged in to post a comment Login