Ana Racković – Ognjena

Iz štampe je izašla knjiga kratke proze Ane Racković Ognjena.

O knjizi je nadahnuto pisala Nevena Topalović, doktorantkinja psihologije:

Ako bih knjigu opisala u jednoj reči, to bi bila reč ŽENA.
Žena u svakom njenom obliku – od ljubavi, čežnje, seksualnosti,
radosti, do sumnje, ambicije, neukalupljivanja, strasti, bola…
Savršen splet svega onoga što može stati u jednu ženu.
Knjiga te budi i poziva na život. Na izlazak iz zone komfora,
na vrednovanje malih stvari, ali i na lov na velike snove i avanture. Skida veo sa očiju i zove te napolje dok je istovremeno i poziv unutra.
Nema kalupa, svaka priča je priča za sebe. Svaka priča je životna i svaka je poziv na cvetanje.
Knjiga je čisto cvetanje ženskog principa.

RAZGOVORI SA MAJKOM

Ko si ti? Gde je tvoja kuća?

Ja sam karijatida. Dive mi se i pitaju se od čega sam satkana kada ceo hram nosim na svojoj glavi? Bez daha ih ostavlja i ispunjava divljenjem žena koja liči na cvet čijeg imena ne mogu da se sete, cvet čiji koren seže do samog srca zemlje. Ispunjavam ih mirom i znaju da mogu da mi veruju. Moja kuća je na brdu svih zaspalih duhova bezbrojnih ratova, mučenja, prevrata, tuga, odricanja, nametnutih očekivanja i straha od porodične bruke. A ja, ja sam cvet koji se probio kroz sav taj metež. Ja sam plamen lampe koji tera mrak iz kuće. Ja sam stražar i prag. Ja sam miris slavskog kolača. Ja sam kraljica i prodavačica na pijaci. Ja sam dom.

Da li se plašiš samoće?

Molim te, ne izgovaraj tu reč naglas. To je usud koji plaši. Ja umivam i dvorim ne gledajući na sebe. Porodica je moj potpuni svet. Celovit i stamen. Molitvu posvećujem njima. Svaki moj tren. Svaki moj glas. Sve moje bez njih ne postoji. Ljubav ta moje je ime. Samoća, to je rupa bez dna u kojoj se moj koren suši, bespotreban. Samoća je nedostatak siline pritiska tereta na mojoj glavi, tereta koji zapravo nosi mene. Šta će moje ruke tada? U samoći prazne. U samoći beskorisne. Kako ću se tada zvati? Ne, ne izgovaraj tu reč tako olako kao da ti je svejedno. Kako nekom može biti svejedno? Želela sam da budem bolja. Želela sam da budem dovoljna i da mogu dati sve što je potrebno. I više, mnogo više od toga. Ponekad pred san poželim da sam ptica, samo na trenutak, da ništa ne zavisi od mene, da me niko ne čeka, da niko ništa ne traži. Raširila bih krila bez ijedne misli, bez svesti o tome da moram da se vratim, bez ijedne odgovornosti. Samo jedan krug. Samo jedan tren.

Kojih malih radosti si se najteže odrekla?

Pranja kose kod frizera. Koncerata. Francuske kuhinje. Mnogih neudatih prijateljica. Četvrte čaše vina. Duge kose. Jarkih boja. Rizika. Odricanje je duboko zapisano u ženskoj prirodi. Prirodno i podrazumevajuće. Žena daje i kad nema. Moje grudi biće pune mleka dok god bude usta koja treba nahraniti. Ja ću preći preko svojih malih radosti kao što prolazim pored uglancanih izloga, baciću pogled između dva žurna koraka i već u sledećem trenutku biću daleko. Odricanje je zalog zrelosti i naše očekivano požrtvovanje. U jednom trenutku života postajemo množina u koju uziđujemo sebe, u kojoj pronalazimo smisao.

TAJNA VREMEŠNIH ALHEMIČARA

Svi ti vremešni ljudi koji su mladost još uvek nosili u očima i osmehu, oko sebe su prosipali sigurnost čekanja u nešto što sasvim izvesno dolazi. Zato su njihovi dani obojeni varnicama vatri postojanijih od same večnosti, čekanje pretvorili u ples. Ti sjajni alhemičari birali su šta će zadržati od mladosti i zadržali su radost. Radost im je zadržala sjaj. Sjaj im je pomogao da ih nađe ono što su čekali, ono što su plesali, ono što su znali da dolazi – najbolja vremena. Dolazeći im, da bi radost što duže trajala, najbolja vremena prelivala su se u sve njihove dane. Tako su oni večno ostali mladi. Ti vremešni alhemičari koji za sobom ostavljaju tragove od varnica i zvezda.

Knjiga se može naručiti po ceni od 500 dinara.

Narudžbenica:

    CAPTCHA ImageChange Image

    You must be logged in to post a comment Login