Dejan Radulović – pesme

O N Afollow

Volela je Koena
i dva-tri dima da povuče.
Nakon ručka da prilegne malo
sat, dva ili tri.
Volela je mene, a ja njene sisice male.

Žešće je palilo da bude gore, a ja dole,
od toga se uvek osećala bolje.
Smetalo mi nikad nije, kada me pojebe
jedan takav, predivan cvet.

Volela je da čita, puši i pije,
volela je da guta, snifa i snije,
snove crno-bele, nikad u koloru.
Volela je Džarmuša, Kjubrika i Okudžavu.

Primala se na SM i slična sranja,
ja sam bio hetero, a ona bi.
Volela je dagnje, brancin i oradu,
meni je i konzerva sardine bila dovoljna,
Nedostatak ambicija znala je da kaže ona.

Volela je suši, a ja sramu,
ona koka kolu, a ja fantu.
Volela je dole da se brije, ali zbog mene
umesto čirokeza, furala je štrumfetu.

Volela je kada je prskam,
po stomaćiću, sisicama i guzi,
Iz osvete na vratu pravila mi je po koju šljivu.

Dupence osmogodišnjaka,
kao dečak šišala se ona.

…….

Y O U N G G U N

Probudim se, napolju šunja se proleće.
Jasno mi je to, zezaju se ptičice.
Protegnem se i zaurlam kao zver,
a komšinci sa trećeg prekinem u pola posla.
Da je tako kažu mi federi iz njenog starog,
pohabanog madraca.
Sa komode dohvatim pljuge,
zapalim jednu, u gaće zavučem ruku.
Timarim jaja, pušim i uživam.
Krmeljav odgegam se do frižidera
Otvorim pivo.
Povučem dim i otpijem pola flajke.
Pljuge i vops, doručak šampiona.
Eksiram ostatak, nogom zatvorim vrata,
Podrignem i prdnem kao životinja slatko.
Odem do kenjare, tamo izaserem kofu krvi.
Šampione poznaješ čak i po načinu na koji kenjaju.
Obrišem krvavu guzicu, pljunem na pod
i glasno opsujem boga.

 

E J A K U L A C I J A  P O E Z I J E

Bio sam životinja, a rodio se kao čovek!

Progledao, prohodao, projeo, prejeo,
bilo mi muka, bacio peglu,
na vreme prolajao,
majku za sisu ujeo,
svima se iste najebao,
stvari skapirao,
sam sebe zajebao.

Propio, prepio,
nije mi bilo dobro,
a trinaesta tek.
Sa jedanaest propušio,
ubrzo produvao, pozeleneo u licu,
posle bilo mi dobro.
Kuku majko kad mi ono sa petnaest
od silnog drkanja pozli,
krenem ti ja tu kao nešto da se vadim,
stihove da pišem,
kad ono provali iz mene,
bog te jebo,
imao sam ja doduše sraćku i ranije,
ali ONO je bio pravi adeno virus.
I tako ostatak jebenog života,
a književno sam se autovao,
što ono pederi kažu,
tek sa trideset i sedam
pa ti vidi.

Sa osamnaest skinuo mrak,
predhodnih dvadeset
šamarao, šamarao, i samo šamarao,
bilo bi bolje da sam
i narednih dvadeset isto,
oh bože, kako sam se samo zajebao.
Potom,
kako to obično i biva
na pičku se navukao,
ali baš ono…
Prosvetljen novim saznanjima,
kasnije samo sam decu pravio…
ma šta decu
anđele bre!

U devetnaestoj dopao askare,
a jesen ’92,
tek što smo narod poterali u zbegove.
Bilo bi bolje i Zabelu da sam gulio
rekoh tom prilikom sebi.
Na licu mesta bacim
gardijsku crvenu beretku,
pozdravim se sa drugovima
Mrkom, Šljivom i Radićem.
Skinem ti se ja,
a moj rodni grad
moj Beograd
ko kurva na dopu
što bi ono Jergović rekao,
a on ti je veruj mi na reč
svetla budućnost domaće,
naše i njihove lijepe,
slovenske književnosti.

Popnem ti se ja na moje Brdo
obučem dres Partizana
a ono devetka
ponosno šepuri se na leđima,
pokojni Mance pokloni ga ćaletu 85’
prvog septembra,
kad je ono u osmom minutu
Budućnosti zabio iz penala,
dva dana kasnije morao je da ode,
on ga poklonio ćaletu, a ovaj meni,
i tu ti ja zaurlam iz sveg glasa kao zver:
“BANOVO BRDO REPUBLIKA!
i „SVE U KURAC, PARTIZAN JE ŠAMPION!“
Stanem na trg Inteligencije,
pogledam levo, obazrivo desno,
lagano gore, oprezno dole
i shvatim…, raspad.
Šta ću, kud’ ću
mukica zaljubim se!
Je l’ broji neko ove silne zajebe…?
Oh, hvala, hvala…, molim!
Odrobijam ti ja tu sedam godina,
a onda me Nataša lepo otpusti ranije
kaže zbog neprimerenog vladanja.
Eeeh.., SLOBODA, pomislih,
kad ono kurac, eto ti Mirjane:
„Ja trudna!“
Bio sam životinja, a rodio se kao čovek!
Zatim se zaposlim, pa dam otkaz,
bilo me blam da budem na budžetu.
Sada sam faca,
Džon fucking Vilmot
drugi lord od pitaj kurca čega
Ročestera, valjda,
i zvižde mi jaja,
jednostavno može mi se,
poeziju pišem,
zaslužene plodove berem
u slast penziju krckam,
još da nažvrljam par žešćih sranja
i onda, legenda, istorija zna se!
Zajeban je život nas umetnika
žene, alkohol, opijati,
pa onda razni xanaxi, bromovi,
kurci i palci…
Bio sam životinja, a rodio se kao čovek!

Dejan-Radulovic---Nikad-odelo-(korice)Dejan Radulović (1973) – ukleti pesnik, trubadur sa trgova, poeta naturalis. Živi i radi u Beogradu, piša uz vetar i svima tera uz kurac. Autor je kultnog „petparačkog“ romana „Žig zveri“.

Nikad odelo, nikad kravata jeste svojevrsni urbani krik: šta danas može pripadnik generacije koju su izdali i stari i novi političari, osim da viče koliko ga grlo nosi? Dejan Radulović to i čini: njegova poezija je bez pardona, u noj ološ nije ulepšan već ostaje ono što jeste, seks je upravo seks, a egzistencija na margini društva ono što jedino i može biti – bobra za život u svom najbrutalnijem obliku. Pa ipak, ništa nije  izgubljeno i nada je i dalje prisutna. Ona je bila i ostala u nama samima. Na granici anarhizma, puna socijalnog naboja, zbirka Nikad odelo, nikad kravata jeste pravi buntovnički okidač.

Knjiga se može naručiti po ceni od 300 din. popunjavanjem NARUDŽBENICE:

    Ваше име (обавезно)

    Ваша е-пошта (обавезно)

    Предмет

    Ваша порука

    CAPTCHA ImageChange Image

    You must be logged in to post a comment Login