Draško Miletić – Nasumce

Iz štampe je izašla zbirka pesama Draška Miletića – Nasumce. Zbirka je je objavljena u okviru Prsingove poetske edicije Prisustva, kao 15. po redu.

Iz recenzije Nadežde Purić Jovanović:

Možda je jedini odgovor na pitanje svakodnevice – kako povezati ono što vidiš sa onim što znaš – u poeziji slučajnog izbora, nalik na zahvatanje iz niza mogućnosti kojim se figura čoveka u pokretu pretvara u beležnika stihova, u hodu, dok se još dešava život. Miletićeva poezija govori o prepuštanju gradskim scenama u kojima se vide samo delovi, a valja svedočiti o ukupnom: šta je to što nas je spopalo, kakva se to sila uvlači u naše obično pranje čarapa, kako smo pomerili ravnotežu od doručka do večere, koje stepenice odabrati na putu do boce sa kiseonikom. Noću nas čeka inverzija: slike, oslobođene, izlaze napolje i zahtevaju ravnopravnost sa slikama „paralize jave“. Kada ih uporedimo, u jezičkoj ravni, nema bitne razlike – sve je zajednička stvarnost – veliki iskopani mozaik mestimično sakriven stvarima sa granice pojmljivog. Finalni potez otkriva proces kojim je načinjen: u uglu, kao potpis stoji autorov autoportret sa „rukama zašivenim u džepove“.

RASPRODAJA

Тrebalo bi neke sumnje
odagnati. Recimo, skotna kuja
(čije su mladunce dripci malopre prodali!)
izbezumljeno tumara obližnjom šumom
i posle debele kiše sva lipsala
strovali se preko gljiva.

Ako su otrovne, pitam se,
kakvo će joj mleko biti?
Može li kap, a kap će tokom sna
sigurno briznuti, može li
kap mleka otrov obuzdati?

Ili ćemo morati po starom:
gljive, čim ih ljudsko oko
ugleda,
prestaju da rastu.

TREZAN I SVEGA SIT

Sedim za stolom
na kom se puši
jaretina pod parom.
Lonac naliči
pretkolumbovskom
posuđu, bez pojačanih
i suvišnih boja,
lonac običan i, budimo
iskreni ili berimo kožu na šiljak,
pomalo veštičji.

Svaka kriška mesa je
brižljivo zamotana
u lukac crni na četvrtke sečen,
tu i tamo prekrivena lovorovim
lišćem.

Preko celog stola prostrt je
namotaj istorije.

Jedan s brčinama veli

da su Osmanlije na vrata navalili
baš kada je u Komaranima
bilo prečeg posla.

A kakvog to posla, pitam ja.

Pšenicu je trebalo poseći,
tamo oštricom manuti,
milo klasje skupiti,
onda i žrvanj zavrteti,
džakove belim brašnom nasuti,
veli brka
još dodaje:

Prosta je to računica do
Velikog ograšja ima sedam dana hoda,
dodajmo tome još dan ili dva da se
ljudi odmore i dogovore, ipak se u takvu
bitku ne ide kao grlom u jagode,
dakle, to je već sredina juna
(kad je valjalo krenuti).

Vidim ja da on govori
o apsensu iz bitke svih bitaka –
da bi stvari drukčije stajale
i brojanje drugo teklo
samo da je njegovih predaka na
onoj kosovskoj poljani bilo,
da odole i preokrenu,
a ne ovako: u večnom metanisanju
nad odsečenom carskom glavom
glagolima krvi, padežima smrti.

Ali vidim ja da taj brka
govori i o soldatu koji
mesec žita napušta,
u boj stiže i kući se vraća,
onako krvav, s dušom u nosu,
i umoran, vraća se u
glad.

Govori brka, zapravo, o
sebi i svojima, o mitskoj gladi i
osušenom porodičnom stablu.
O sastruganim ljudima.

Pa ja sad sedim sa živim
avetima za istim stolom.

Kao da je to moguće.

6.

Otac,
opet otac.
Traži automobil pred zgradom.
Ubacuje ključ
u vrata prvog automobila.
Ništa.
Pokušava ponovo.
Opet ništa.
Ključ je samo
vrhom u bravi.
Dalje ot toga –
ni makac.

Taj zaglavljeni tren sna,
ta omča
to koškanje
ključa i brave
čini se
nema perspektivu.

Otac odustaje.
Zgrada mu je
zaplenila automobil,
saznaje od žene koja
tu ne stanuje
niti ju je ikada
ranije sreo.
Očev dug nije veći od
prednjeg desnog točka
a ceo automobil je
zaplenjen.
Šta to zgrada zna?
Zašto je automobil
postao novčanik?

Buđelar pun
šrafova i lima,
gume i plastike,
pun stakla, varnica
i štofa,
žute, plave i zelene
tečnosti.
Pun svetala i
ogledala,
pravih i krivih ploha,
pun dijalektike mehanike,
kao kakva neman.

Uostalom, budimo razumni,
šta će ocu
automobil kad je mrtav
već dvadeset godina?
Kuda se on, tako mrtav,
nameračio?

Zbirka se može naručiti po ceni od 500 din.

NARUDŽBENICA:

    CAPTCHA ImageChange Image

    You must be logged in to post a comment Login