Sandra Šimunić – Priče

U prodaji je zbirka kratke proze Sandre Šimunić Priče.

Priče su autobiografsko-putopisna kratka proza koja svedoči ličnim primerom autorke o našim (balkanskim) prilikama. Raspoloženja o kojima govori kreću se od ogorčenosti zbog životne situacije do smirenja u susretima sa duhovnim ljudima. Boravak u prirodi i poseta manastirima donose mir i blaženstvo.
Sandra Šimunić rođena je 1975. u Zagrebu. Od 2020. živi u Londonu. Po zanimanju je pravnik.

Bila je 1992. godina i najveći rat. Mržnja svuda oko nas. Meni se i tada kao vrlo mladoj činilo da treba biti iskren i pošten pa sam tako nakon dva tjedna zaljubljenosti odlučila reći mu da ja i nisam baš čistokrvna Hrvatica, da sam napola Srpkinja. Nimalo lako za jednu tinejdžericu koja želi biti prihvaćena. Prihvatio je tu činjenicu i naša veza i zajedničko odrastanje je potrajalo punih sedam godina. Jedno divno iskustvo i moja neizmjerna zahvalnost prema njegovoj ljudskoj veličini, a radilo se o zagrebačkom dečku hercegovačkih korijena što u startu može nositi predrasude. Ljudska glupost. Ograničenost. Vjerojatno će se neki pitati što je meni uopće potrebno da govorim o ovim stvarima. Nisam sociolog pa ni novinar niti o tome govorim s tog aspekta. Govorim isključivo s neke emotivne pozicije žene, majke, kršćanke. Mojoj kćeri je danas šesnaest i ona je gimnazijalka. Bilo bi poražavajuće za mene kao majku da se moje dijete mora suočavati s ovakvim iskustvima koja su odredila moj život. Da joj netko broji hrvatska, srpska ili židovska krvna zrnca. Kao sportaš vidjela je i dalekog svijeta. Vrati se pa kaže: „Ma nisam ja vidjela ništa posebno, cestu i dvoranu, aerodrom“, ali kad malo dublje zagrebemo, ispriča kakvo lice i oči je susrela u Sibiru, djecu iz, primjerice, Kazahstana ili u Francuskoj lijepu crnkinju i onda shvatiš u kojem ograničenom društvu živiš. Koliko je svijet velik i raznolik. Nosi ljepotu postojanja. (Krvna zrnca)

Imamo doma mušmulu iz 19. stoljeća pored koje ima skoro isto toliko stara kruška. To je bila moja dječja kuća. Igračka. Koliko dana sam samo provela na drveću. Djeca danas to ne čine. Možda i danas tako volim te grane što putuju nebu jer me podsjete na djetinjstvo. Ponekad zagrlila bih drvo i poželjela mu dobro jutro i dobar dan, da me spoji sa zemljom i nebom… (Grane)

Rano je londonsko jutro. Buđenje dana. Cvrkuću ptice. Ponekad učini se kao da je proljeće, a ne decembar. Sunce je negdje visoko na nebu. Iako, nebo mi se ovdje čini puno bliže, kao da ću ga rukom uhvatiti. Četvrtak. Kuham moje slavsko žito. Daleko od kuće, mog zagrebačkog brega i zagrebačke Preobraženske crkve. Zagrepčanka sam po rođenju i ocu. Po majci Bosanka. Neobično, po majčinoj liniji sam i nasljedila krsnu slavu Svetog Nikolu. Meni od značajnijih dana u godini. Dan kojem se neizmjerno veselim. Često uoči Nikoljdana razmišljam kako su slavu slavili moji preci na bosanskoj planini sa koje su došli u slavonsku ravnicu i ponijeli moju majku kao bebu u novi život. Nadajući se životu lakšem no što je život gorštaka. Ne znam, zaista ne znam kako je to izgledalo na bosanskoj planini, ali dio mene gorštakinje u nježnoj prirodi vlastitog bića ponjela sam i ovamo, u londonsku vrevu. Zamijesit ću i pogaču, onako običnu, pomalo rustikalnu. Jednostavnu. Kupila sam i malo pakiranje slatkog vina. I njega nosim sutra uoči Svetog Nikole u Hram Svetog Save da osveštam žito i kolač, u spomen na oca Nikolaja, na sve moje pretke i za sve nas žive. Blizu i daleko. U duhu i ljubavi povezane. (Nikoljdan)

Knjiga se može naručiti po ceni za Srbiju 500 din, za Hrvatsku 5 evra.

NARUDŽBENICA:

    Докажи да ниси машина * Time limit is exhausted. Please reload CAPTCHA.

    You must be logged in to post a comment Login