Odlomak iz romana Aleksandre Đorđević – Trans

“Sećanja su čudo. Ispunjena su kricima koji razaraju. Uhode nas, pronalaze u osami, izlaze iz paučine, iskaču iza zavese, čak i kada je vedar dan. (U saksijama čuvamo ona bolna, pa ih prelivamo, ona istrule, pa se opet prime.) Sećamo se po navici, po priči, zato što želimo i baš zato što ne želimo.

Koliko njega još ima u meni, u mojim mislima? Koliko oko mene? Nismo otišli u Igalo, u našu kuću na moru. Imati kuću na moru je prokletstvo. Osuđen si na ponavljanje iz godine u godinu. Tata je rekao da ćemo je prodati kad se Crna Gora otcepi. Mama je rekla da je su to gluposti, da niko neće prodati kuću i da će sve ostati isto. Tata je na to dodao da je mama mnogo naivna. Jedan narod, jedna istorija, jedna azbuka i jedna glava tvrdoglava koja spava – ponavljalo se kao i svako naše leto do tada, dok nisu počeli odnekud da dopiru glasovi o novcu i vizije o inostranim investitorima i mogućnost i realnost su se poklopile. Priče su se osladile ljudima sa dubokim džepom, uskim grudima i plitkom savešću. Ukratko, novac je sve pokvario: i granice, i narod, i azbuku i našu kuću na moru koja se utopila u lažima, to jest grafitima.

Otišli smo u Grčku, mi deca ratova, žigosani ožiljcima naših roditelja, truckajući se u jugiću sa tatama i poimajući polako velike razlike između Srbina, Hrvata i Bosanca, najbolje sažete u dobrom vicu. „Oprostite, deco, ali ne zaboravite, dodavao je tata kad bi smeh utihnuo podsećajući nas na pozamašna poglavlja povesti koja su ispisala ovo što smo danas. A mame kao mame, pratile su nas vektrom daleko iza nas i daleko ispred istorije… Tate su zahvalne jer malo govore, ne cenzurišu i ne ukidaju, a najbolje od svega, ne oduzimaju lepotu kanjonima i rekama. Kroz neme razgovore sa prirodom naše dve glave su se spojile, a njih je ubrzo prekrio baršunasti mrak. Napred su šuškali glasovi, motor je ujednačeno brujao, a zvezde su šaputale: More, brzo se poraste. Nismo ni slutili koliko je more blizu kad si mali. Pozdravili smo ga nožnim prstima, stidljivo kao nenajavljeni gost, a na njegov otpozdrav zaboravili na manire i razuzdano mu se bacili u naručje.”

Za više informacija o knjizi pogledajte:

https://www.delfi.rs/knjige/163400_trans:_mi_u_cesticama_vremena_knjiga_delfi_knjizare.html

Aleksandra Đorđević je završila italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Kelnu. Piše od svoje jedanaeste godine. Ljubav prema pisanju spojila je sa ljubavlju prema slikanju, tako da ćete na koricama njenih romana naći njene slike. Njeni likovni radovi se mogu pogledati na instagramu: sanja_sorriso. Autor je romana „Devet godišnjih doba“, objavljenog 2018. godine. Dok vi uživate u čitanju i slici, ona piše, predaje, uživa u zajedničkom rastu i svojoj petočlanoj porodici.

You must be logged in to post a comment Login