Nikola Đoković – Konfiskovane pesme

Nikola-Djokovic---Konfiskovane-pesme-(korice)Druga zbirka poezije Nikole Đokovića (prva zbirka, Zid gneva, objavljena je 2014.) nosi simboličan naziv Konfiskovane pesme. Polje nad kojim je izvršena/ ili se vrši trajna konfiskacija proteže se od konfiskovanih života (vreme koje je drugima trajno zaplenio snajperista), do konfiskovane sadašnjice i budućnosti (koju je progutala jučerašnjica/ prošlost) i samog sećanja/ svedočenja koje u krajnjoj instanci u vidu pesama preti da bude konfiskovano/ zaplenjeno/ oduzeto. Ova aproprijacija, međutim, ne tiče se privatne imovine, ličnih sabranih utisaka, već zadire dublje u sve slojeve društva, te bi se pre moglo govoriti o suprotnom procesu: skršeno, uništeno, u bescenje prodato javno dobro, prepušteno je novim procesima simboličkog „ograđivanja“, cepkanja i prisvajanja. Na ratom opustošena, traumatizovana, osiromašena područja, stupa neprikosnovena i neopoziva čizma kapitala koja na nasleđu nasilja, žrtvovanih tela, žica, genocida i logora kao i toksičnom konsenzusu ćutanja uspostavlja „demokratiju kruženja sreće“, izmiruje dželate i žrtve, povećava „globalnu prohodnost zemlje“. Premda pretvorena u deponiju (ili upravo zahvaljujući tome) istorija je ipak još uvek unosan biznis, a „grobovi su samo još tržnice, cenkanja oko kostiju, buvljaci umiranja“.

Za razliku od u ovdašnjoj poeziji odomaćenih omaža gradovima, ulicama i inim toposima, ova zbirka pruža razglednice skalamerija, horderskih utočišta, „sanitetski skockanih ulica“, izloga banaka, zidova obeleženih kukastim krstovima, ekocida. Jedna od opsesivnih tačaka zbirke jeste mesto-odnos otac-sin, problematično pitanje „sabornosti“ i sleđenja sudbinskih linija dlanova očeva/ njihovih fioka ili kundaka, bilo kroz simboličku figuru oronulog autoriteta, državotvornog pesnika, kanonimusa koji „ljubi državničku čizmu“ ili kroz pokušaje polemika/ obračuna sa ustoličenim i neupitnim književnim figurama poput Crnjanskog u čijem se biobibliografskom nasleđu pokušava napipati i detektovati neizgladiv čvor onoga što je Benjamin nazvao estetizacijom politike (fašizmom).

Igrivost pesničkog jezika počiva na smelosti da se u njega inkorporira i ono što je u svakodnevnom političkom diskursu okoštalo i okamenilo se, mogućnost da se taj mrtav jezik parodira, izmesti – ali time i osvetli.

 

Varenja čaršije

 

Čaršija me je ispljunula kao

toksični otpad. Pošto me je prethodno

sažvakala do gnjecavog neprepoznavanja

svojim besprekornim zubalom. Pljuvačkom

za koju se lepe mitovi o poreklu i stablima,

florama i faunama, poželjnima i nepoželjnima.

Čaršija me je dugo varila svojim zasićenim,

ukišeljenim, uklještenim želucem. Svojom vrećom

zapretenom u raljama života, u raljama večne

indolencije;

stereotipa raznih, predrasuda pravosnažnih

–  o čaršijskom veleposlanstvu, arsenalu anđela,

svešteničkoj sviti robnočaršijskoj,

zaparloženoj u bezdanoj utrobi anđela,

bezgrešnim transakcijama, nanizanim

na beskrajnu nisku nebeske

brojanice-razbrajalice.

Poučavala me – arhijerejima znanja, protojerejima vrlina,

onim bogougodnima, onim jednostavno privatnima,

onim uglađeno privativnima, onim zakonodavno

prvonadležnima, onim rukopoloženima,

onim profitabilnima, usavršeno unapređenima,

ekspertsko ekspresno krilatima, prekvalifikovano

podobnima, besprekorno avanzovanima,

onim prvosnažnima, onim beskrajno

pomaknutima na viša,

još viša, kondorska mesta.

Onim bespoštedno evakuisanima,

i onim besprizorno

pošteđenima.

Učila me je dugo

monomanijskim sagama

O Tradicionalnom Duhu Čaršije.

Duhu koji se krije na dnu neke drevne,

od sećanja sakrivene boce; o onima koji imaju

stomake koji vare staklo, lim i gvožđe,

kojima para šiljka iz pokuljalih

nozdrva, kao da svi upravo imaju utrobe kita,

srčanost delfina,

a ne ugrađene katetere, pesmejkere,

a ne nemušte zalogaje nesvarenih poluljudi,

polusvarenih neljudi, zarobljenih u utrobi

čaršije, zakrvavljenih u večnoj mreži krvnih sudova vampirski

neumrlih, čaršijskih spletki; Kao da svi imaju izdate

zvezdane diplome urednih kosmoloških

istraživača beskraja, a ne tek

životne presno-krvave, polupolupane ulične

škole, sa izlizanih petparačkih menija

uličara i padavičara, ranoronilaca u nerazabirućoj trbušnoj

magmi samo jedne im jedine Čaršije – i te nedopečene,

sirove i nikad svarene.

Jer se čaršija ne može ni svariti,

a mislili su da će je pregristi lako –

pa su oštrili svoje ajkulske duplje, svoje kvazimornarske kuke,

svoja šatro bespoštedna pera, svoje isforsirane boemštine.

Nisu videli, slepi, da ih čaršija baš u tom tupom oštrenju, tom palacanju,

tom lažnom, samozadatom prapočetku –

prevodi na drugu stranu,

zavaravajući njihov strah od gladi, nudeći prosjačku utehu,

podjarmljujući mrsnu slavu, razgarajući peć koja je reš pekla

njihove huliganske gorušice

i mamutske mamurluke.

 

Zbirka se može naručiti po ceni od 400 din.

    Ваше име (обавезно)

    Ваша е-пошта (обавезно)

    Предмет

    Ваша порука

    You must be logged in to post a comment Login