Nevenka Pupek, Gordana Vaš – Srcokaz

U prodaji je knjiga Nevenke Pupek i Gordane Vaš Srcokaz, osmi naslov edicije Van toka.

(…) Zagrebačko-beogradski tandem pesnikinja Nevenka Pupek/Gordana Vaš predstavlja nam u svom „Srcokazu“ dramu poniranja u mrak koja se ne završava. Mrak svakodnevnog ubistvenog bitisanja na matrici izanđalih dana u slučaju Pupekove. I mrak nerazumevanja sa ostatkom sveta i Muškim bićem koje tako uporno izmiče dohvatu ruke i dohvatu smisla u slučaju Vašove. Te se dve potrage (jer u oba se ovde slučaja radi o potrazi, zar ne?) odvijaju recipročno, uzajamno, jedna drugoj dajući šlagvort i smisao. Pa se tako „Srcokaz“ iskrenom čitaocu (neiskrene ne računamo u ovu priču) otvara kao pasijans koji ga vodi od kamena do kamena jednog tegobnog puta na kom se gule kolena, srce „drobi u avanu poput začinskog bilja“ i obluci završavaju u ustima, lomeći zube u jezivoj tišini dana koji nema kraj(…) One, koje su postale „gorivo vremena“, i koje su tom svetu koji pored njih gmiže kao prejedena anakonda ponudile „pesnicu koja je skrhala srce/i svoje meso vrelo“, ostaju na tom pesničkom putu usamljene kao dva putokaza u nedođiji koje ljulja vetar i koji više nikome ništa ne pokazuju, jer ih je vetar izokrenuo, jer više nemaju smisla. I one su s tim pomirene(…) Poezija „Srcokaza“ otkriva nam predele ljudske usamljenosti koja sa mnoštvom koje nas okružuje postaje sve nepodnošljivija. Ovo je bled svet, ovo je bled svet, ovo je otelotvoreni besmisao… kažu nam te dve žene koje su ljudi, pa im shodno tome poezija uopšte nije ženska, jer svi smo mi ljudi osim kad smo jedno drugom vukovi(…) Zagušene teskobom sveta, definišu te dve žene svoja stanja: jedna (Pupek) kao hirurg: precizno, ledeno, opasno. Druga (Vaš), kao minezenger na gradskom trgu u podne dok magarci njaču i svetina hita na ručak: ona se unosi u lica, ona peva peva peva… hrabro. Pesmama svoje usamljenosti, koje se nadovezuju u zbirci jedna na drugu nagoveštavajući samo promenom sloga svog autora, ove dve pesnikinje nam pričaju večnu priču o uspinjanju i smislu: nije smisao u tome da, naime, popravimo svet, jer… svet ima svoju zacrtanu putanju čije su koordinate previsoko za nas; smisao je u tome da se stalno trudimo da to učinimo, i da je u meri tog truda i mera našeg iskupljenja pred Bogom, đavolom, ljudima, vukovima… i pred decom koju smo predodredili na ovaj i ovakav svet koji im ostavljamo. (… ) Ko peva taj se ne miri. „Srcokaz“ je po svemu, a suprotno svom tihom zvuku, poezija pobune: pobune protiv gluvoće sveta koji nas gazi i ne mari, pobune protiv nas samih i onog bledog, izvetrelog u nama, u koje smo se pretvorili. Kao takva, ona nije nimalo defetistička: treba je tumačiti kao zrno revolucije, kao čauru otpora učmalosti i narkozi svakodnevnog Života. – Iz pogovora Bojana Bosiljčića „Obluci za večeru“


Nevenka Pupek, rođena u Zagrebu 1969. godine. Diplomirala na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Bilježi životne pojave riječima i bojom. Priče i pjesme objavljene su joj u časopisima, zbirkama i zbornicima. Održava izložbe slika i poezije. Izdala e-zbirke poezije: „Nedovršena“ i „Korozija“ te tiskala „Bizarne himne“. Radi u Končar-Elektroindustriji. Živi u Donjoj Bistri.
Gordana Vaš, rođena u Beogradu 1973. godine. Studirala filozofiju na Filozofskom fakultetu u rodnom gradu. Piše pesme i priče. Slika. Izdala knjigu „Igroludi“. Pesme i priče objavljene su joj u srpskim i regionalnim književnim časopisima i zbornicima. Radi kao novinar na portalu televizije N1 Srbija. Živi u Beogradu.

kad poželiš
ugasiti cigaretu
na zapešću
zastani
pogledaj sebe
nedovršenu sliku
ne traži ritam
linija boja
dan će proći
besmisleno polako
kao bilo koji drugi
*
Crven kao đavolski bes
caklećeg osmeha i očiju iz kojih se
jed izliva kao slap
hteo bi da me slomi
jer odbijam da stanem na crtu
izvučem mač
i raskomadam sve što bi da mi se na put postavi
Glupa si
svih milion zvezda uglas govori
dok ga ja lepo pitam šta ćemo raditi
gde ćemo stići
ako nam se i hiljaditi dan izmigolji
(a meni je trebao svaki)
Ne idemo mi nigde, kaže on
i nećemo se pronaći
(dok sneg veje samo da to potvrdi
a negde odozgo nada mnom plače Bukovski):
Sedećemo na obali
pićemo rakije
i, videćeš,
život će brzo proći.

*
srce se stisnulo u pranju
izgubilo boju
u mojoj ruci sada je
mala zelena jabuka
*
Sama
kao zverka u zamci
kao ptičje gnezdo na
najvišem drvetu planinskog vrha
životinja koja izumire
i polako uplivava u mit
Niko više ne očekuje da je sretne
toplo telo da joj dodirne
sapi omiriše
U fotelji pokraj zavejanog prozora
sanjam
da sam ruža u bokoru
ili jedna oka u ribarevoj mreži
sa svih strana okružena drugima
Ali ipak
Bledi trag koji krv ostavlja
u umu
i prst na anemičnoj koži
kao da govore
Sama sama sama
pa makar bila magnet
u gvožđa izobilju.

Knjiga se može naručiti po ceni od 500 dinara.
NARUDŽBENICA:

    CAPTCHA ImageChange Image

      CAPTCHA ImageChange Image

      You must be logged in to post a comment Login