Intervju sa Petrom Rosandić

petra rosandic(Petra Rosandić: Ako dugo držiš usta otvorena, Presing, Mladenovac, 2014.)

S obzirom na stanje u domaćoj periodici, te čekanje na objavljivanje prikaza pesničke knjige u najboljem slučaju po nekoliko meseci, odlučila sam se da buduće tekstove pisane za Afirmator prošaram rečima i komentarima samih autora/ki, ovog puta knjige Petre Rosandić Ako dugo držiš usta otvorena, koju toplo preporučujem kao jednu od najboljih knjiga ovogodišnje pesničke produkcije. Na taj način, osim što prkosimo čuvenoj „autor je mrtav“, ne ostavljajući kritičkim naklapanjima da uzimaju zaleta i maha, pružiće se i preko potrebna dinamika teksta, ali i nova polifona raspričanost.

I: Ovo je tvoja prva objavljena zbirka. Osim što pleni nepretencioznošću, u njoj nema početničkih grešaka, utisak je da je sve promišljeno i svedeno, vešto napisano i transponovano. Da krenemo od prvog ciklusa (Godina) koji bi se mogao okarakterisati kao poetska proza. Počinješ na izvestan način „unazad“ – od jeseni, preko ljeta i proljeća, do zime. (premda kasnije, u pesmi Bit ćeš dobro iz istoimenog ciklusa stoji pogledat ću te u oči i naučiti te/ da je jesen samo proljećeunatraške). Godinu je, između ostalog, moguće čitati kao prepričano odrastanje, kao parafrazu odrastanja, nabrajanje „ključnih tačaka“. Zanimljivo je da u tekstu naslovljenom jesen dominira prezent (ljušti, (ne) mijenja, nemam, procuri, gledaju), kao da su slike zaleđene i da se trajno vraćaju; efekat je u naslućenom ali i u izvesnoj strepnji. Kod ljeta su sve sami infinitivi, kao nekakav „spisak“ radnji, te podseća na uputstvo ili plan (vrištati „kao da je srce komad stiropora koji stružeš o zid kuće“ – moja omiljena slika, popeti se, leći, promrsiti, pogostiti, zapitati se, čuti, oživjeti), kod proljeća je naglašena upotreba prošlog vremena – perfekta (bila je, su počeli, sam postala, sam objašnjavala( mi) je, sam pobeđivala), dok je kod zime to nagomilanost pasiva koje doprinosi opisivanju stanja (zapetljano vreme, oprana stubišta). Da li su ovako dosledno upotrebljena sredstva plod stilske vežbe i nekog znanja o tome kako koje sredstvo utiče na čitaoca/ proizvodi određeni efekat?

P: „Ukratko, moj slučaj je u ovome: potpuno sam izgubio sposobnost da o bilo čemu mislim i govorim povezano.“ (von Hofmannsthal). Možemo i od početka: da Goranovo proljeće nije postavilo deadline natječaja za pjesnički prvijenac u januaru ove godine, ove zbirke ne bi bilo. Drugim riječima, ako opsesivno kompulzivni poremećaj (koji se javlja svaki put kad pomislim predmet i otipkam riječ, a ona me odvede u vražju mater), poštovanje prema poeziji i određenu dozu samokritičnosti i radoznalosti možemo svesti pod „stilske vježbe“ onda je odgovor potvrdan. Ja naprosto radu, kad se u njega upustim, i pitanjima „Što se još ovdje može i gdje ovo vodi?“, ne nazirem kraj. I to je najmučnije i najorgazmičnije što ti se na ovom svijetu može događati. Ni sad, kad su ukoričene na policama određenog broja ljudi, nisu gotove. Ali da bih si olakšala u 29. godini, ispoštovala sam deadline natječaja za koji sam znala da neće pasti u moje ruke, i okončala im život, jer se to naprosto mora: da bi se udaljio, da one više ne bi bile prilijepljene za tvoje čelo dok piješ pivu s ekipom i obavljaš svakodnevne stvari, da naučiš što trebaš i da kreneš u traženje novog jezika. Osjećaj za efekte i sve druge osjećaje sam naslijedila od nekih, kad se upoznamo bit će to odlična žurka.

 

I: Ovaj ciklus se završava rečima: „ja ću još samo na kratko moći biti ona punašna djevojka koja se smije“ koji se može čitati dvostruko – kao referenca na Munchovu sliku koja se pominje, i kao „autoreferenca“: kao da je završen ciklus simbolički napravio cut sa nekim pređašnjim sopstvom lirskog ja. Dalje, ciklus Godinaobiluje čulnošću ali ne ostaje neokrznut uplivom dramatike sadašnjeg trenutka – tako u proljeću samo iskrsne, bljesne situacija u Siriji a u jeseni se u samoj atmosferi teksta naslućuje neka nerazrešena situacija šire slike, kao presek ličnog i kolektivnog, međusobna preplitanja i intenziviranje dramatičnosti koja je jača utoliko što ispliva nenadano kao nagli sukobi/ konflikti/ ratovi unutar subjekta i u polju izvan njega. U mnogim pesmama u zbirci je bitna dinamika odnosa pojedinca i okoline, okolnosti. Kako vidiš ta preplitanja i koliko su ona uticala na tvoju poetiku?

P: Preplitanja ima, ali ne mene i okoline: uglavnom udaljena i neuključena, okolinu uzimam po potrebi, oblikujem je i miješam rukama kao glinamol jednu s drugom, drugu s trećom, dok ne postignem željenu nijansu. Te su slike dobre ako, nakon što odleže neko vrijeme, uspiju roditi tkivo koje mi je novo i strano. S tekstom volim biti nemilosrdna. Ne volim siromašno i poznato u jeziku. Volim gusta, masna, dobro isprepletena korijenja. Koja se i dalje daju promatrati pa možda započnem proces iz početka. Kako nisam sudionik, valjda je vidljivo da o ljudskom dijelu okoline nemam pretjerano optimističan stav. Usuđujem se reći, ni predviđanja. Ali da smo u dinamičnom odnosu, jesmo. Dinamično je manipulirati okolinom da bi stvorio novu.

 

I: Drugi ciklus pesama nosi naziv: NA JUG i sastavljen je od tri pesme. „Moto“ prve bi mogao biti – bilo kad se mogu preseliti na jug dok je mi se kao „noseći stub“ ove pesme nemeće stih „neki su moji prijatelji preživjeli“. Seta i melanholija, kao i pomirljivost sa onim što će doći i što je već tu boji ove stihove (pominje se i umiranje u snu). Stoga imam utisak da je bitno pomenuti i kompoziciju po kojoj si joj dala naslov – koncert za obou u d-molu, Allesandra Marcella. Koliko su ti važne intertekstualne veze u poeziji, i uopšte (izvan-poetska) citatnost u muzičkom ili likovnom obliku? (u ciklusu Godina, pominje se i Munchova slikaTêteàtête).

P: Sve s prefiksom inter- je neizbježno (ne znam da li da kažem nažalost). Volim da se stvari talože i čekaju pa da je i moje grebanje po intertekstualnosti na nesvjesnoj razini. Intertekstualnost (pogotovo potpuni intrasemiotički citati kojima se ne gradi ništa nego stoje sami kao napuštena skela u propalom arhitektonskom projektu) mi je dosadna, ukoliko iz nje nešto nije rodilo. Intermedijalnost je nešto od čega se tu i tamo ne mogu otrgnuti, a i nije mi toliko nesimpatična. Pogotovo ako su muzika/zvuk i slika toliko pune da su neodvojive jedna od druge i da se u njih može ući i sjesti, kao u prostoriju.

 

I: Ako je nešto bitno u poeziji, onda su to svakako slike koje se pamte. Naći pravu meru između slike i stiha, drugim rečima, stiha koji se pamti, zbog slike. Uočljiv je tvoj izuzetan dar za poređenja, neobičene metafore koje nikad nisu larpurlartističke, plod puke pesničke akrobacije i samodovoljne virtuoznosti, već im je precizno dodeljena uloga u tekstu. Njihov stid je slaboumni gorostas (Jesen), Dalekovodi se šutiraju oblacima/ kao onaj koji izlazi iz sobe prostitutke/ i onaj koji ulazi nekad se dotiču ramenima (Svetac), Brda u zaleđu žaloste kao preveliki nosevi kod ljudi (Povratak). Upravo te slike ostaju u sećanju nakon čitanja zbirke i pokreću proces nadogradnje teksta, promišljanje pročitanog. Druga bitna odlika tvoje poezije je jezgrovitost i sentencioznost određenih stihova. Majke rađaju iz reda, dosade ili slučajnosti, zatim – odgovaraću za sve smrti, ili – glatke površine ne stvaraju sjećanja – ova poslednja govori o utiskivanju i samom vidu konstituisanja sećanja, procesom koji je uvek u tesnoj vezi kako sa uspisivanjem, tako i sa brisanjem, a šire ove stvari možemo dovesti u vezu i sa samom tradicijom u poeziji. – To su, eto, čak tri tako osamostaljena i nabijena stiha (pesma Selo). Na koji način postižeš ovakvu britkost? Da li dosta pesničkog materijala „ne preživi obradu“?

P: Ne mogu se sjetiti ni jedne stvari na ovom svijetu koju možeš raditi bilo kad, bilo kakav, bilo gdje, s bilo kim ili bez ičeg, a koja je vertikalni pravac čiju (si) dužinu sam odrediš i koja ovisi o tebi, i koja više podsjeća na konop za penjanje, osim poezije. Da bi (si) produžio konop i vidio što se sve da stvoriti gore, moraš postajati lakši za tonu kombinacija i sveza između glasova, riječi, predmeta i jezika. Poezija je uvijek samo ono što još nisi napisao. I zato gore zna biti lijepo. Pogotovo ako ti se dogodi da se pjesma okrenula protiv tebe.

 

ako dugo drzis usta otvorenaI: Posebno mesto u tvojoj poetici ima more. Čini se da mu pristupaš na poseban način konstituišući telesne okvire/ tkivo teksta (pesme) što se postiže kroz izvesnu autonomiju mora i morskog kao i geografiju tela. Međutim, bitno je naglasiti da nema nikakvih idealizacija i fetišizacije mora, već je ono naprosto tu gde je, kao fizionomija, fiziologija, potreba, nešto na šta ne utičemo i što ne biramo – ja mokrim more bez prestanka (kaže se u pesmi Povratak). Opet, potencijalnu idilu poetičkog mora prekinuće stihovi:Siluje me naslonjenu rukama na grad. Ja srebrim, on pjeva.(Povratak) ili Večeras će doplivati/ milijun morskih smrti/ Pogrebna zvonjava/ jarbola u luci/ ići će dok tijelo/ ne raskida na otoke (Dolazi). Kao da se između ovih sentenci nalazi meko tkivo pesme – zgusnuto a dovoljno razuđeno. Veruješ li u vraćanja kao takva, u povratke? S obzirom na to da je more deo tvog iskustva, da li se može reći da je ono vitalan deo pesničkog ja, određena sila koja ima svoje zakonitosti, plime i oseke?

P: U osnovnoj školi bi mi se, s dozom sažaljenja, uvijek smučilo nad izborom iz pejzažne lirike, nije mi bilo jasno kako si pjesnik to dopušta, a niti zašto nam to serviraju. Kad se polako kristalizirao ciklus Jugovina, nije mi bilo jasno zašto si ja to dopuštam. Gdje se to provlači? I uvijek kad čitam neku od pjesama iz tog ciklusa opravdam se da je nastala iz višegodišnjeg taloženja juga u organizam (jugoistočnog morbidnog vjetra o kojem splitski psihijatri pišu studije, za vrijeme kojeg se more povampiri a kad je orkansko, čini ti se da cijela grčka mitologija ratuje. Sva bi se kaznena djela počinjena za vrijeme jugovine u Dubrovačkoj Republici smatrala blažima.) Nisam ni s čim neodvojivo povezana, svejedno mi je gdje sam. Vraćanja su neizbježna, dok ne nastupi Alzheimer.

 

I: U pesmi Povratak stoji rečenica: nikad nije moguće biti sam. Zanima me je li ona za tebe optimistična ili pesimistična? U pesmi Dolazi čitamo: Samoća je pristojnost/ pošteda drugih/ uđi i skloni se/ zgusni je šećerom majčina mlijeka. Ima li u tvom odnosu prema samoći izvesnog dostojanstva, i mestimično svojevoljnog izbora? Koliko ti je ona bitna kada govorimo o procesu pisanja?

P: Nikad nisam sigurna treba li reći ‘nažalost’ ili ‘nasreću’. Ni jedno ni drugo, oboje. Samoća (u smislu odvojenosti, udaljenosti) je za mene poslastica, visokonutritivna pozicija.

 

I: U najubojitijoj pesmi Jugovina kaže se: Jugovinski grad i danas/ maloj deci prereza vratove. Ovaj stih koji „preseca“ samo telo pesme boji čitavu njenu atmosferu. Je li gore mucanje ili ćutanje? Može li se ćutati zločin?

P: Nekažnjeni zločin je jednak prešućenom. Ali povijest to već do sada zna, zar ne? Ne pratim povijest više, ali čudi me da nije još gora.

 

I: Ljudi nisu dovršeni. Treba li im još spolova? Da li bi se time možda mogla ukinuti binarnost kao određeni sputavajući kod razmišljanja? Kad smo kod binarnosti i polova, može se zapaziti da je tvoj lirski subjekt ženski ali nenametljiv ali povremeno ima i govora u množini kao i muškog prvog lica: volim hijene skladatelj sam (Razglednica); kao da upravo zato nosi određenu subverziju sobom. Postoje li pesnikinje koje su tebi danas bitne za konstituisanje sopstvene poetike i kojima se rado vraćaš?

P: Čini mi se da je od Ide, zadnjeg meni poznatog pretka čovjeka i majmuna, nešto krenulo u konfuziju, na trenutke malicioznu, koju si ne znam približiti. Između ostalog, nedostaje nam i još različitosti (primitivnom genu nedostaje i sposobnost da prihvati iste, ali me umara razgovarati o tome). Da, muči me što ne mogu mijenjati neka obilježja svojevoljno. Je li kontradiktorno: ne želim svom lirskom subjektu dodjeljivati ništa što ga sputava, pa ni spolno obilježje jer on ili ga nema, ili ima sva, ali mi jezik na kojem pišem to nameće. Smetalo mi je što sam svjesna da ga to određuje, ali su mi sugerirali da se smirim. Riješit ćemo to.

 

I: S obzirom na to da si završila studije jezika i književnosti (kroatistike i anglistike) vidiš li to kao prednost ili manu, uopšteno gledano, kad je u pitanju poezija? Koliko i da li ta činjenica ima uticaja na sam doživljaj procesa pisanja, čitanje napisanog, odnos prema tekstu (objavljenom i neobjavljenom)?

P: Meni je zapravo bilo svejedno što ću studirati, jednako bi bila disperzivna na bilo kojem drugom fakultetu i bilo koji drugi fakultet bi mi bio jednako dosadan. Tako da se tom diplomom ne mogu odrediti, pisati je bio nagon, pa ljubav, a onda odluka. Neočekivano i zanimljivo je da kad odlučiš – ugoda samo jača. Učiti o nečem čim se želiš baviti nije poželjno, nego imperativ. Bilo je i bit će faza kad ću djelovati na drugim poljima. I dalje sam stablo.

 

I: Može li se pesma Razglednica čitati kao portret Splita? Imam utisak da je grad „ukrućen na blagdane“ prikazan iz perspektive glasa margine, što je veoma upečatljivo, osobito ako se setimo rečenice da je pesnik uvek „Jevrejin u svetu hrišćana“. Ono što postižeš u većini pesama u zbirci jeste određena pritajena subverzija. Pozicija angažovanosti u tvojim pesmama nije „na prvu loptu“ i pamfletska, ona je daleko izazovnija time što se ne nalazi na površini teksta. Zato me je u više navrata podsetila na poeziju Milana Milišića. U pesmi Artemisia kao da se govori o jednom umetničkom putu, sazrevanju i odrastanju. Ovde se provlači pad, saplitanje, krv koja uglavnom ima miris željeza kojoj se kontrastira slika neba boje bizmuta, te mantra da ću biti dobro; na kraju slede stihovi: odrasteš tek kad ti umre majka. Ima li pesma veze sa rimskom slikarkom Artemizijom Đentileski, makar kao paradigmom bolnog odrastanja i (umetničkog) sazrevanja?

P: Da, Razglednica (Split u uskršnjem poslijepodnevu) i Artemisia (san o odlasku u Masone) su najdeskriptivnije i najstvarnosnije što mogu, a sve to što vidiš je ipak ono što ti vidiš i to je lijepo (Smijem se.)

 

I: Jesi li zadovoljna recepcijom knjige? Ima li smisla govoriti pa i misliti na to kada se danas pesničke knjige štampaju u tiražu 100-300 primeraka? Pošto si imala svojevrsnu ex-Yu turneju, možeš li da izdvojiš šta je ono što u poeziji i njenoj recepciji spaja zemlje u regionu (Hrvatsku, BiH, Srbiju…)? Ima li više sličnosti ili razlika kada razmatramo kulturnu politiku, poziciju pesnika, pesničku produkciju, način na koji se mladi pesnici organizuju i istupaju i slične, relevantne, stvari? Takođe, ima li sličnosti u samim poetikama autora (onih koje si imala prilike da čitaš) i šta je ono što bi ti izdvojila?

P: Za jedan prvijenac samizdatuljak od 20 pjesama koji su knjižare odbile, ona solidno stoji na svojim nogama i provela se dobro. Ne brine me u kolikoj tiraži nešto izlazi, ne brine me potencijalno odbijanje izdavača: niti bih im davala priliku da me odbiju ili stave na čekanje, niti bih im Sheldon Cooperski kucala na vrata, a pogotovo ne bih čekala da me objave nagradom na konkursu. Nijedan red više nije moj red, a pogotovo onaj u kojem pjesnici čekaju da ih netko prizna. Kulturne politike me jednako ne zanimaju. Poziciju određuješ sam, ako je želiš imati.

 

I: Za kraj: Pišeš li, imaš li neki nov rukopis? Imaš li ti mene nešto da pitaš?

P: Opet imam fiktivni deadline, penjem. Šta piješ i šta pišeš?

 

I: Nazdravljamo prvom prilikom :), a borim se sa nekim crticama. Ali evo da kažem i koja mi je omiljena pesma iz zbirke i da te zamolim za jedan autopoetički osvrt, kada je i kako nastala, nekoliko rečenica o pesmi i tvom današnjem čitanju te pesme.

P: Ostavimo je da stoji. (Travanj je april.)

 

KAKO SI ZAKLATI TRAVANJ

Ulice ne smiju ostati nerotkinje.

Jednom godišnje otvaraju se svi cilindri moruzgve

da pričekaju sjemenke i pelud.

Vole upotrebljive stvari i miris zametanja. Z kao Zigota.

Migoljim se da ne naučim abecedu ali ona se ponavlja.

Spolovi titraju kao prazni printeri:

Spolova nam daj još. Ljudi nisu dovršeni.

U niskom su startu. Iskaču s torbama

natkrivaju grad truležom i žure na brodove.

Kad se odbace ostavljajući noge i ruke na kopnu

cijelu će noć pijani slušati molitve vjerskih fanatika.

Svi će otići.

Svi će otići.

Ja to mogu.

 

Travanj je silovatelj.

Nemam u sebi ništa što bi dostojno primilo gosta.

Krv koju nosim nudi premalo. Nitko neće biti ovdje radi mene.

Nitko neće biti ovdje radi mene. Ponavljanje je poniženje.

Misli će mu postati strujanje od ispod krila pčele.

Toliko ga umiriti.

Dovući ga do prozora.

Ispustiti pred njim reproduktivne organe na ulicu.

Ulice ne smiju ostati nerotkinje.

 

Petra Rosandić rođena je 1985. u Splitu gdje je diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Objavljivana je u hrvatskim, bosanskohercegovačkim i srpskim književnim časopisima i zbornicima. ZbirkaAko dugo držiš usta otvorena izdana je 2014. u izdanju Presinga.

* INTERVIEW REVIEW vodi: Ivana Maksić

Izvor: http://afirmator.org/poziciju-odredujes-sam-ako-je-zelis-imati-intervju-sa-petrom-rosandic/

You must be logged in to post a comment Login