Đorđe Bogojević: Novembar (iz knjige pesama “Ogledala”)

I eto još jednog novembra bez kiše.kisa

I eto još jednog novembra bez kiše,
a nekada nije bilo tako.
Mi smo već dosadni pričom kako
jeseni, leta, proleća i zime
našega detinjstva nisu bili
ovako odvratni i neodređeni
kao danas.

Ali kao da danas nekog zaista briga
kakve su te jeseni i zime bile.

Novembar je moja uteha,
moja poslednja uteha.
Uskoro će Nova godina,
koju mrzim više od svega
na svetu, i shodno tome,
mrzim i decembar.

Jedanaesti mesec je
moje poslednje utočište,
pre tog ničim
izazvanog i opravdanog
ludila, te euforije.

Kako predstaviti
život u jednoj pesmi?
Može li to da se ostvari?
U svakom slučaju, počeću

pa dokle stignem.

Uglavnom život nije ono
što smo očekivali da će biti.

Ja moram da se sećam
sopstvene prošlosti,
moram ukoliko
želim da opstanem;
jer šta je budućnost –
glupost očekivanih želja i nadanja;
sadašnjost – trenutak koji
već postaje prošlost;
zato je prošlost moja jedina
sadašnjost i budućnost.

I kada pomislim na svoju prošlost
ja vidim samo ulice i parkove,
sivo i zeleno, zeleno i sivo,
i kišu, kišu, kišu!

I neki tamo novembar,
koji, naravno, nije bio
ni blizu tako šugav kao ovaj
u kom zapisujem ovo,
u kom je prosečna temperatura
bila celih 20 stepeni Celzijusa!

Ne, to je bio neki drugačiji novembar,
i to su bile neke druge ulice,
i drugi parkovi,
i druge kiše.

Ali, kao što rekoh, nije ni važno.

Međutim, od nedavno
nemam ni prošlost,
jer sam svu svoju prošlost
stavio u pesme,
a neki tamo rekoše da moje pesme
baš ništa ne valjaju.

I sada, kada pomislim na prošlost,
osećam kao da se neko,
da izvinite na izrazu,
pokakio na nju.

I pitam se zašto li sam
stavljao svoju prošlost u pesme?
Time sam je učinio ranjivom,
izloženom,
i dostupnom svakome.

Bolje da sam je zauvek pamtio,
i da je to bila samo moja prošlost.
Nego što sam je ovako
pretočio u poeziju,
za koju ionako
kažu da je nikakva.
Pa mi sad i sećanje,
na moje ulice, moje parkove,
moje jeseni, moje kiše,
deluje bljutavo.

Bolje da sam to sačuvao,
i do kraja života

pisao jednu jedinu pesmu
u samom sebi, koja bi bila
posvećena samo meni
i nikom drugom,
koja ne bi imala stihove,
ali joj stihovi ne bi
ni bili potrebni.

Inače, ne znam da li ste
primetili, ali ova pesma
radikalno je drugačija od
svega što sam do sada napisao.

U tom pogledu, mogu da kažem
da predstavlja čisti, nepatvoreni inat
onima koji rekoše kako su
moji stihovi
deklamatorski i pretenciozni.

Na svim konkursima na koje sam slao pesme
prve nagrade uvek su osvajali
pesnici koji su pisali „moderno“,
avangardno, ni kraja ni početka,
stihovi, naravno, uvek, slobodni,
ni traga od nekakve rime.

I mislim se nešto: čekaj malo,
nisam valjda gori od svih,
hoću li celog života biti budala
koja broji slogove u stihu
i vodi računa o obgrljenoj
i ukrštenoj rimi?
I šta, sad je ovo kao teže?
Ovo je postignuće?
Pisati šta ti prvo padne na pamet,
i pretvarati se da tu postoji
neko ne znam ni ja kakvo značenje.

Ovo je sad baš lepo čitati, nije li?
Unutrašnji monolog neke budale
kojoj je dosta svega, i koja možda
baš u trenutku dok piše
doživljava nervni slom,
ili je barem vrlo blizu tome.

Da li je poezija nešto
što bi trebalo da stvara lepotu,
ili što služi ljudima da se
oslobode frustracija?

Meni se čini da znam
odgovor na ovo pitanje,
ali neću da ga saopštim.
Tražili ste, gledajte.

I eto još jednog novembra bez kiše.

Ova pesma neće ući u antologije…
što se toga tiče nije teško biti prorok.
Nije važno, i ne mora,
sasvim nepristrasno gledano,
nije ni zaslužila.
Daleko je ona od takve počasti.

U svakom slučaju,

meni su govorili i ovo – tvoja poezija
previše je umrtvljena,
retrogardna,
šonjava,
itd, itd.
Hajde kad već studiraš
antropologiju!
Poveži umetnost i nauku!

Kako je Enes Halilović
u „Pesmama iz bolesti i zdravlja“
to uradio,
a nije antropolog,
već pravnik i ekonomista?

Zaista, Halilovićeve pesme
jesu odlične;
i pominje on tu
i Napoleona Šanjona,
i Janomame,
i stanovnike
Andamanskih ostrva.

I čitam ja to, i pitam se,
zar je moguće,
kako on ovako lepo pronalazi
motive u nauci koju studiram,
a moje pesme jadne i nikakve,
kao da su napisane pre 100
godina.

Ali, onda mi pade na pamet:
retrogardno: avangardno;

tradicionalno: moderno;
staro: novo;

sve su to strukturalističke
binarne opozicije,
a vrlo dobro znamo
da su poststrukturalisti
svu naučnu slavu požnjeli
kritikujući binarne modele
strukturalističke paradigme.

Vidite li kako je to lako;
ali hajde nek mi sad iskreno,
svako ko čita ovo, a nije antropolog
(ili teoretičar književnosti)
odgovori na sasvim jednostavno pitanje:
zna li o čemu je reč?

Zar nije lepše čitati
pesme
čiji se stihovi možda pomalo
smešno rimuju,
i čije su rime
već hiljadama puta
rabljene i izrabljene,
nego čitati budalaštine
o poststrukturalistima
i njihovoj kritici
„velikih narativa“?

Dakle, poruka je jasna,
ali je ovde ipak govorim:
čuvajte se svojih želja!

I nešto razmišljam na sledeći način:
kamo sreće da sam oduvek pisao ovako!

Sad bi i moje pesme
na svim konkursima
osvajale prve nagrade.

Ovako ću u najboljem slučaju
biti trećerazredni pesnik,
čijim će se rimama smejati
i avangardni i retrogardni:

I eto još jednog novembra bez kiše,
a nekada nije bilo tako.
Mi smo već dosadni pričom kako
jeseni, leta, proleća i zime
našega detinjstva nisu bili
ovako odvratni i neodređeni
kao danas.

Kako samo želim da se vrate
jeseni i kiše mog detinjstva!

Ja ovom pesmom prestajem;
nikada više ništa
neću napisati.
Moje srce je višestruko
slomljeno.
Mozak je već odavno u delovima.

Verujem u isceliteljsku moć
jesenjih kiša!
Jer, kada konačno budem odustao
od svih gluposti
kojima se sada bavim,
samo ću dopustiti da
kiše mog detinjstva
još jednom proteku
kroz moje oči,
i moje vene,
i moje nerve,
i moju put.

I tada ću biti srećan,
sasvim srećan,
još uvek mlad, ali ni to
neće tad biti toliko važno.

I kad bih sutra umro u snu,
i kad bih znao da ću sanjati:
moje ulice i moje parkove,
i moje sivo, i moje zeleno,
i moju kišu;

i kad bih znao
da ću to nastaviti da sanjam
i pošto srce prestane da radi
ovog trenutka bih pristao
da se nikada ne probudim.

I da, još nešto:
ko god je rekao da je jesen
surova, odvratna, siva, nikakva,
grozna, majmunska, pišljiva,
smrdljiva, ružna, gadna

nek razmisli ponovo…

Jesen je iskrenost,
otrežnjenje,
kiša koja
lupka po pločnicima.

Ja sam nekada davno
šetao po samo meni
dragim ulicama,
nema svrhe da vam
govorim njihova imena,
nisu vam poznata.

Ja sam nekada davno
šetao po samo meni
dragim ulicama,
a posebno sam ih voleo
kada dođe jesen,
i kada kiše padaju
tri dana bez prestanka.

Tada bih otišao u šetnju
hodao ulicama, i slušao
zvuk novembra.

Mogla se čuti samo kiša
koja lupka po pločnicima
i ništa više.

Živoga stvora u krugu od
kilometra bilo nije.
Samo drveće, i kiša

koja hrska po golim granama,
i ja tu negde, odmah ispod…

Ali poenta nije u tome,
već u sledećem:
kad god bi padala novembarska kiša
slušao sam zvuk koji kapi prave
dok udaraju u pločnik.

I činilo mi se tada da ceo svet plače,
da je taj zvuk koji čujem,
zvuk udaranja kapi o trotoar
zvuk jecaja celoga čovečanstva.

I tada sam se osećao tako dobro,
jer sam govorio sebi –
evo prave slike sveta.

Ne želim proleća
koja svojim cvećem obmanjuju;
niti leta, kada ljudi pomisle
da su u svojoj telesnosti svemoćni.

Ovo želim: da čujem kako
čovečanstvo plače,
kako svaki od sedam milijardi
žitelja ove plave kugle jeca.

I tada je novembarska kiša
prolazila kroz moje oči,
i moje vene,
i moje nerve,
i moju put.

I tada sam i ja plakao
ali ne naglas, nego u sebi.

Govorio sam da ne mogu više,
da ću poludeti bez svoje prošlosti;
rekoše mi – nikakav problem;
prošlost se ionako ostvaruje
i ponavlja u snovima.

Ali kako da kažem,
kako da im saopštim,
da poslednjih deset godina
sanjam samo dve stvari:
zelena dvorišta i zidove.

Ovom pesmom ću
svakako završiti
svoju pesničku karijeru;
koja, da je sreće,
nikad i nije trebalo
da bude započeta.

Ali moram da je napišem,
jer mi se čini da ću njome
pre nego što se nešto promeni,
staviti pečat na trenutno stanje.

Jer ja sanjam zelena dvorišta
svog detinjstva, ona u predgrađima,
u kojima sam odrastao,
i u kojima, ipak,
još žive neki ljudi,
koji već možda sutra,

neće tu živeti.

I sanjam zidove
unutar kojih sam nekada živeo
i unutar kojih, ipak,
još žive neki ljudi,
koji već možda sutra
neće tu živeti.

I želim da prestanem da sanjam
zelena dvorišta i zidove,
ali ne vredi!

Trenutno stanje veoma je loše.
Sada je dva sata posle ponoći,
i napolju, iako je 20. novembar,
ne pada kiša.

Kišo, molim te, padni već jednom!
Zašto si se okrenula protiv mene?
Potrebna si mi, kao što je nekom drugom
potrebna ljubav, sreća, radost,
sloboda ili bilo koja
od tih izmišljenih
kategorija.

Ja, kišo, ne želim apstrakciju,
ne želim ideje,
želim jedino tebe,
i hoću da padneš,
i zahtevam da padneš;
kako bih onda mogao da sednem
na ivicu nekog pločnika,

i da slušam,
i možda plačem,
ali u sebi…

I kako bi mi se tada vratili
ne samo prošlost i moj novembar,
nego i leta, jeseni, zime,
koji nekada, kako rekoh,
nisu bili tako odvratni
i neodređeni, poput današnjih.

I sve to smestih
u svoju poeziju;
ali šta vredi
kada je neki
proglasiše
nikakvom,
glupom.

I šta sad da radim?
Je li moja krivica što je
istorija ponekad tako mlada,
pa nema vremena za
pojedinačna kukanja?

I šta sam mogao da uradim,
budući da sam već
takav mediokritet?

Obratio sam se pre neki dan
Odseku za proizvodnju
genija u književnosti;
i zavapio: pomagajte!

Ja sam mediokritet!

Šta bi trebalo da uradim
ili kažem, pa da prekinem
to prokletstvo,
i prestanem da budem pripadnik
jedne od najgorih kategorija
koja je ikada postojala?

Naravno, nasmejaše mi se
u brk, koji nemam, i rekoše,
dabome, ovo je najbolji dokaz
da si mediokritet,
jer svaki pravi genije zna
šta bi trebalo da uradi,
pa da postane genije,
ako je već mediokritet.

Pred tobom su dve mogućnosti:
možeš da poludiš
ili da se ubiješ.
Ljudi to vole,
na to se,
popularno rečeno,
lože!

Ludaci i samoubice
uvek su na ceni
kao žrtve
zločinca
zvanog
društvo.
Međutim, meni tu nešto
bi sumnjivo,
nešto se tu ne uklapa,
te odlučih da odbijem
njihov velikodušni predlog,
uz objašnjenje:

bolje je da budem živ
mediokritet,
nego mrtav ili lud
genije;

ako je to jedini način
na koji neko poput mene
može da se proslavi,
hvala lepo, ali
ne pristajem!

A oni koji su zaista
poludeli ili se ubili
zbog poezije, ljubavi, sreće, radosti,
slobode ili bilo koje
od tih izmišljenih
kategorija,
zaista su zaslužili
da budu smatrani
genijima,
jer bi zaista samo neko
ko je potpuni genije
mogao da se ubije
ili poludi
zbog gorenavedenih
svinjarija.

I tako ostadoh mediokritet,
i sa tim saznanjem.
Zato i ne želim da pišem
ikada više i bilo šta,

jer zaista verujem da nema smisla
da još i ja, pored tolikih mediokriteta
opterećujem dobre i poštene ljude
svojom prosečnošću.

Međutim, svi genijalci u istoriji
mogli su da razmisle o sledećem:

Možda niste morali biti tako oštri
prema nama mediokritetima;
možda smo mi, u svojim delima,
opisivali parčiće naših malih,
jadnih i nikakvih,
prosečnih života.

A vi ste, kritičari,
budući da ste apriorni geniji,
mogli čitati o tim životima,
i biti srećni,
jer vaša slavna žitija,
puna radosti, pompe i veselja
stoje tako visoko iznad
svega ostalog.

Pa biste onda mogli shvatiti
da su postojali i živeli i
oni, koji eto, nisu bili
baš toliko srećni kao vi.

Oni, čije su sudbine predstavljale
skup odvratnosti, stida i promašaja.
I tako, dok biste čitali ta
naša mediokritetska lupetanja,

u vama bi se probudio kompleks
više vrednosti, koji naravno, samo
pravi i stoprocentni geniji mogu da osete,
pa biste onda osećali verbalnu i faktičku
superiornost,

i zahvaljivali bogu kojem verujete
što vas je ipak stvorio genijima,
i bili biste blaženi od sreće
sve dok ne dođe onaj varljivi trenutak,

sve dok ne dođe onaj
Veliki Ravnatelj, koji u svom
političko-ideološkom programu
ne deli ljude na genije i mediokritete,
i koga baš briga
da li je neko jedno ili drugo.

Međutim, geniji ne bi bili geniji
da se nisu dosetili kako će
čak i Velikom Ravnatelju da doskoče,
pa su onda rekli, nešto otprilike

ovako: smrt je pojava koja
značaj malih ljudi
dodatno umanjuje,
a značaj velikih
dodatno uvećava.

Iskreno verujem da smrt,
ako već ima smisao za humor
umire od smeha na ovu izjavu,
ali ko mene šta pita.

Uostalom, geniji su mogli
da se pozabave i sledećim pitanjem:
šta ćemo da radimo, ako je i smrt
samo još jedan mediokritet
u nizu, a nije genije?

Jer, eto, ako dobro razmislimo
shvatićemo da ljudi već eonima;
ljudi svih uporednika i meridijana
kultura i kultova
zemalja i kontinenata
da ljudi, rekoh, već eonima
umiru na jedan isti način,
samo izdahnu, i to je to;

tačno je, postoji mnogo bolesti,
i smrt je u tom pogledu bila
pseudogenijalna.
Stalno je razvijala nove boleštine
od kojih su ljudi svih uporednika
i meridijana umirali.

Dakle, ne može joj se osporiti genijalnost u tom smislu stalno je izmišljala
nove mehanizme torture,
no ipak, sve ove pošasti,
koliko god bile ingeniozno zamišljene
uvek su se svodile na taj trenutak

u kojem neko mora da izdahne.

Ako pogledamo sa pozitivističke
distance, shvatićemo da je to
toliko mediokritetstvo
da mu nema ravnog,

i onda, eto, nije ni čudo
što su geniji skovali onu floskulu,
kojom su navodno, doskočili smrti,
i barem prividno „trijumfovali“
nad njom.

Takođe, nije čudo ni to što su
pobesneli na smrt, jer realno
nije nimalo prijatan osećaj
biti genije, a znati da ti je sudbina
takva da mora da te ubije
jedan običan mediokritet.

I eto, vidite li sad
šta sve monstruozni novembar
čini glavama mediokriteta
koje previše razmišljaju?

Novembar je moja uteha,
moja poslednja uteha.
Uskoro će Nova godina,
koju mrzim više od svega
na svetu, i shodno tome,
mrzim i decembar.

Jedanaesti mesec je
moje poslednje utočište,
pre tog ničim
izazvanog i opravdanog
ludila, te euforije.

Nekada. Rekoh nekada
voleo sam Novu godinu
i decembar, i zimu, i sneg.
Međutim, u jednoj novembarskoj
noći, naravno, nekad punoj kiše,
shvatih da je sneg patetičan,

jer pada, ne razmišljajući o
sopstvenom kraju, on je tako
prokleto samodovoljan, i kao
svi samodovoljni entiteti
potpuno lakomislen.

On ne shvata da je patetičan
i da bi možda, možda, možda
mogao da se označi apsurdnim,
i da bi mu se, sasvim legitimno,
mogla postaviti sledeća pitanja:

Lepotom svojom zašto nas zavodiš?
I zašto padaš, ako ćeš da kopniš?

I eto, zato, i baš samo zato
jesenja kiša posebno je nešto,
jer ona pada, ali se ne topi,
i jer postoji, ali ne da kopni,
već da bi svakom došapnula: kraj.

A kada već pominjem kraj, da kažem
i to da sam verovao, negde početkom
ove godine, kada sam bio u sasvim
groznom stanju, rekoh verovao sam

da neću dočekati još jedan novembar.
Eto, ljudima dođu tako ponekad neke
bube u glavu, nešto budi-bog-s-nama,
i onda počnu da razmišljaju o glupostima.

No, dočekah ipak novembar,
ali po koju cenu?
Sada je tri sata posle ponoći,
i kiša još uvek ne pada;
ostaje nada – da će sledeći novembar
biti lepši i kišovitiji od ovoga.

Ako ne bude, ja i ne želim
da ga dočekam,
neka slobodno donesu direktivu;
zakon ili podzakonski akt
da odmah posle oktobra
stupamo u decembar,
uostalom, kad nam pomeraju časovnike
za sat unapred ili unazad,
zašto to ne bi mogli i sa mesecima?

I neka tako novembar zauvek umre,
kao nešto nepotrebno i neostvareno.
I neka sa njim umre i moja prošlost;
upravo takva – nepotrebna i neostvarena.

I pitam se zašto li sam
stavljao svoju prošlost u pesme?
Time sam je učinio ranjivom,
izloženom,
i dostupnom svakome.

Svi vi koji čitate ovo,
pamtite moje reči:
ako vas je već zadesio
taj životni maler
da pišete, radite to ovako:
pišite za svoju dušu;

nemojte objavljivati to što pišete
ako niste stoprocentno sigurni
da ćete moći da izađete na kraj
sa negativnom
(i nepravednom)
kritikom vašeg dela.

Ako sigurno znate da niste sposobni
za tako nešto, onda čuvajte svoje
hartije u fioci; čitajte ih
prijateljima, i tek ponekad

prošetajte najdražim ulicama
vaših života, i došapnite
nešto od toga
slučajnim prolaznicima.

I verujte u ovo kao u aksiom –
slučajni prolaznici su
najbolji ljudi, koje ćete

u svom životu sresti.

Zašto? Zato što sa njima
nećete imati ništa;
možda tek poneki
osmeh u prolazu.

Ne trudite se da upoznajete
prolaznike, ne zovite ih
kućama, ne vodite ih pred oltare.

Jer, kada na kraju dođe onaj
mediokritet, o kojem smo
već govorili, onda će se
pokazati da prolaznici,
makar i oni koji su pored
vas prolazili celoga života
nisu ništa drugo do prolaznici;

ne zavaravajte se; oni neće i ne mogu
umirati umesto vas; kao što ni vi
ne možete i nećete umesto njih.

Auh! Sad sam izgleda preterao!
Kud odoh ovim rečima; nije važno;
ovo je jedina moja pesma, u kojoj
od početka do kraja
neću ništa da brišem
i menjam.

Dosta sam se autocenzurisao
u svojoj dosadašnjoj bednoj,
jadnoj i nikakvoj

pesničkoj karijeri;

i pošto sve bi ovako kako bi,
ostade mi samo da se pitam –
za čije poslovične babe zdravlje
sam to činio?

U svakom slučaju, već je vreme
za epilog, ali pre toga,
još samo da kažem sledeće:

uskoro se vraćam u zelena dvorišta
i zidove moga detinjstva.
Tako da više neće biti
potrebe da ih sanjam.

I tada, kad se to dogodi,
više ni za čim neće biti potrebe;
moje pisane reči ostaće artefakti
nekoga ko je možda verovao
da može nešto da promeni,
ali uzalud.

I kada konačno budem odustao
od svih gluposti
kojima se sada bavim,
samo ću dopustiti da
kiše mog detinjstva
još jednom proteku
kroz moje oči,
i moje vene,
i moje nerve,
i moju put.

I tada ću biti srećan,
sasvim srećan,
još uvek mlad, ali ni to
neće tad biti toliko važno.

Moje ulice čekaju mene; te ulice
u kojima sam jedino postojao,
i izvan kojih je sve bila ogromna
laž i iluzija.

I kada pomislim na svoju prošlost
ja vidim samo ulice i parkove,
sivo i zeleno, zeleno i sivo,
i kišu, kišu, kišu!

I eto, zato, i baš samo zato
jesenja kiša posebno je nešto,
jer ona pada, ali se ne topi,
i jer postoji, ali ne da kopni,
već da bi svakom došapnula: kraj.
19-23. novembar, 2013.

Biografija

Đorđe Bogojević rođen je 1988. godine u Šapcu, gde je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao na Odeljenju za etnologiju i antropologiju Filozofskog fakul-teta u Beogradu.
Prve književne radove, tj. kratke priče, objavio kao srednjoškolac, 2005. i 2006. godine, u tadašnjem nedeljniku „Šabačka revija“. U novembru 2012. iz štampe mu je, kao autorsko izdanje, izašla zbirka pesama „Ulični jauci“. Pesma „Snovi“ iz ove zbirke uvrštena je u izdanje zbornika „Garavi sokak“ Književnog kluba „Miroslav Antić“ iz Inđije za 2013. godinu. Dobitnik tri druge nagrade za poeziju na festivalima: „Rade Tomić“, „Duško Trifunović“ i „Trifun Dimić“, koje organizuje Scena svih kreativnih iz Novog Sada.

Zbirka pesama “Ogledala” se može naručiti po ceni od 300 din.

NARUDŽBENICA:

    Ваше име (обавезно)

    Ваша е-пошта (обавезно)

    Предмет

    Ваша порука

    CAPTCHA ImageChange Image

    You must be logged in to post a comment Login