Boris Mišić – CRVENA, PLAVA, ŽUTA

– jedna priča iz zbirke ,,Vila Šatorica” –

Vilen je posmatrao more. Prijala mu je Azurna obala. Modri talasi, topli sunčevi zraci, mirisi leta i mladosti. Prijalo je i Lari. Kćerka mu je pocrnela, dobila lepu boju. Konačno su počeli da se malo bolje razumeju…

Gospođa Brižit Vilen je zurila u sliku mršteći se. Nije uspevala da uhvati lepotu u kasnijim Van Lojtovim radovima. U onim ranim, još i nekako – tada je slikao realne pejsaže: planine, sela, drveće, zamkove, a onda je iznenada poludeo za De Stijlom, Mondrijanom. Od pejsaža prešao je na dosadne i monotone vertikalne i horizontalne linije, pravougaonike, kvadrate i rombove. Van Lojt je stekao svetsku slavu sa slikom ,,Crvena, plava, žutaˮ. Baš kada je bio na vrhuncu slave, odlučio je da… Brižit se strese.

Crvena, plava, žuta… zašto joj je suprug poklonio tako skupu sliku? Nesumnjivo je znao za Rubi. Da li je stvarno očekivao da se pomire ?

Vilen… taj dosadni, netalentovani, neambiciozni nazovi slikar, potrčko reklamnih agencija, pomisli Brižit. Nikada nije ni verovao u boemski i umetnički duh slikara. O njima je zapravo mislio sve najgore. Većina tih nazovi umetnika bili su obični proizvođači koji su radili za pare. Ni najmanje nisu verovali u ono što su radili. Živeli su boemski samo zato što je to bilo u funkciji profita. Publika, tj. kupci želeli su da čuju da oni tako žive. Radili su ono što se od njih očekivalo da rade. Tako joj je govorio. Pa ipak… Brižit se ponovo strese. Da li je Van Lojt želeo večnu slavu, mesto u istoriji, možda je zato završio obešen o luster, u jeftinom hotelu u portugalskoj provinciji ?

Brižit je pomno posmatrala sliku, Van Lojtovo poslednje delo. Besmislena slika. Nikakve lepote, ni smisla. Crne linije, crveni, plavi i žuti pravougaonici i kvadrati, i sve to prekriveno žutim rešetkastim linijama. Van Lojt je na kraju, ipak bio samo ludak, doduše nadareni ludak, za razliku od Vilena. Znala je za njihovo prijateljstvo iz studentskih dana, ali putevi su im se kasnije razišli. Vilen nije bio blizu ni njenog talenta, a kamoli Van Lojtovog… što je više razmišljala o njemu, sve više se čudila  kako su uopšte završili u braku.

Davno je prestala da oseća bilo šta prema njemu, osim prezira. Jedino što ih je još spajalo bila je kćerka Lara. U ovom momentu mislila je samo na Rubi.

Rubi… kože meke i glatke kao svila, čarobnih prstiju i usana. Bilo je čudno razmišljati o Rubi, pred ovom hladnom i besmislenom slikom, koja je bila totalna suprotnost Rubinoj životnoj energiji i vatri koju je posedovala.

Namrštila se. Nešto se pomerilo u strukturi slike. Nešto sitno, tek kao mrlja na ivici vidnosti. Kao da su tri boje u geometrijskim telima postale punije, jasnije.

A onda se sve promenilo, u deliću sekunde svet je izgubio oslonac koji je poznavala, Kapija se otvorila, sa druge strane zapljusnuo ju je užas koji je stizao u talasima boja i oblika  i više nije bilo povratka.

Brižit  je shvatila sve. Mogla je da razume Van Lojtov bol. Van Lojt je tragao za savršenstvom, za jedinstvom pojedinačnog i opšteg. Za univerzalnim. Pronašao je to za čime je tra-gao. Brižit je sa nevericom posmatrala kako se struktura slike menja. Nije imala pri sebi nikakav alat. Slikala je umom, bez trošenja ruku, bez trošenja alata. Crvene, plave, žute geometrijske figure ređale su se u beskrajnim nizovima. Horizontalne i vertikalne linije. Praznina. Odsutnost. Beskraj. Saznanje je Brižit pogodilo kao malj. Van Lojt je pronašao ono za čime su tragali Mondrijan i družina. Savršenstvo. Univerzalnost. Ono što se prostim, narodskim jezikom nazivalo PAKAO. Van Lojt je našao Kapiju. Suprotno uvreženom verovanju, pakao nisu činili sumpor i oganj. Pakao je bio savršenstvo – red, harmonija, savršena geometrija oblika u neprestanom kretanju. Van Lojt je shvatio šta je učinio, i pokušao je popraviti štetu. Rešetkaste žute linije predstavljale su poslednju odbranu, simbol Haosa koji je trebao da zatvori taj užasavajući, plamteći Red crvenog, žutog i plavog. Prekasno.

Brižit su našli tri sata kasnije. Buncala je ležeći naga na podu. Čitav zid je bio prekriven crtežima. Svi su predstavljali isto. Beskrajne nizove žutih, rešetkastih linija. Brižit više nije mogla da govori, samo je tupim pogledom zurila u jednu tačku na slici. Odveli su je u duševnu bolnicu.

Rubi se lenjo protegnu, zaklanjajući svojom vatrenocrvenom kosom Vilenove grudi. ,,Šta si joj to učinio? Kako si sredio matoru kučku ?ˮ, upita.

,,Tajna.”, osmehnu se Vilen.

Rubi ljutito napući usne. ,,Mislila sam da nemamo tajni. No, dobro, nije ni važno, važno je da je matora završila u ludari. Hej, ona je stvarno umislila da sam zaljubljena u nju. Hvala dragi što si mi je skinuo sa vrata i pomogao da dobijem njenu katedru.ˮ

,,Imam još jedno iznenađenje za tebe ljubaviˮ, osmehnu se Vilen. ,,Kupio sam ti jednu jako skupu sliku. Tvoj omiljeni pravac. U dnevnoj sobi je.”

Rubi ciknu od radosti, i skoči na noge. Vilen je isprati pogledom, i sa osmehom na licu dohvati telefon da rezerviše dve avio karte za Nicu. Osmeh mu nije nestao ni kada se, nekoliko minuta kasnije, stanom prolomio jezivi krik.

Sada, godinu dana kasnije, i nekoliko stotina kilometara daleko, Vilen je razmišljao o slici.

Kako je lepo slikati umom. Ne trošiš ni alat, ni ruke. Nanosiš boje kako želiš, brišeš, eksperimentišeš, bez straha da ćeš pogrešiti. Šta i ako pogrešiš? U nanosekundi već imaš hiljade novih slika, hiljadu savršenih oblika. Geometrija pakla je beskrajna.

Van Lojta i ostale je upropastio talenat. Kreativnost koju su nosili u sebi nije mogla da izdrži savršenost Reda, apsolut Pakla, njegovu beskrajnu preciznost, tačnost i formu. To je bilo previše za istinske umetnike. Srušilo je sve u šta su verovali i obesmislilo njihovo stvaranje. Kapija ih je progutala. Vilen se nasmeši. On nije imao tih problema. Bolelo ga je uvo i za umetnost, i za Red i Haos. Interesovao ga je bankovni konto. A slutio je da će mu ga Kapija značajno uvećati.

Lara mu dobaci loptu. Vilen se osmehnu. Lopta je bila trobojna, i to su bile boje koje je obožavao.

Crvena, plava, žuta.

 

* Boris Mišić rođen je 1974. godine u Rijeci, Hrvatska. Detinjstvo i deo mladosti proveo je u Pećima, kod Bosanskog Grahova, za koje tvrdi da je najlepše mesto na svetu. Od 1995. godine živi u Novom Sadu, gde je i diplomirao na Pravnom fakultetu. Priče su mu objavljivane u zbirkama priča ,,V –fantastične priče iz ravniceˮ ( izdavač NNK Internacional, Beograd),  ,,Nešto diše u mojoj tortiˮ (izdavač Arete, Beograd) , Dvojnikov skok – Istrakonska zbirka (Pazin, Hrvatska), zatim u najpoznatijem srpskom časopisu za fantastiku ,,Znak Sagiteˮ, u časopisu za folkornu fantastiku ,,Omajaˮ, u fanzinima ,,Emitorˮ i ,,Raketlaˮ, u zborniku radova ,,Volim da letimˮ portala Helly Cherry, u elektronskim časopisima Afirmator, Libartes, Argus Books Online Magazin, na portalu blacksheep.rs, u časopisu za književnu fantastiku ,,UBIQˮ ( Zagreb, Hrvatska), u časopisu Marsonic (Slavonski Brod, Hrvatska), u fanzinu Erydan (Rijeka, Hrvatska). Ovo mu je prva samostalna zbirka priča. Trenutno radi na svom prvom romanu.

Zbirka se može naručiti po ceni od 450 din.

NARUDŽBENICA

    CAPTCHA ImageChange Image

    You must be logged in to post a comment Login